Društvo

„Rad logopeda zasiniva se na prevenciji govorno-jezičkih poremećaja, njihovoj ranoj detekciji, samom tretmanu djece i savjetovanju roditelja kako da stimulišu razvoj svog djeteta, te na koji način da učestvuju u tretmanu i pomognu svom djetetu“ – kazala je za Radio Kotor Dragana Marković, diplomirani defektolog, logopedica u JU Resursni centar za sluh i govor „Dr Peruta Ivanović“.

Ona je, između ostalog, govorila o specifičnostima posla defektologa i logopeda.

„Naš posao se uglavnom zasniva na tome da odredimo na kom nivou je dijete razvojno što se tiče defektološke strane, a što se tiče logopetske, najviše gledamo govorno-jezićki razvoj, kako bi vidjeli na kom je nivou dijete, te kao bi mogli da isplaniramo tok i način tretmana, prilagodimo ga svakom djetetu posebno i naravno krenemo s njim što prije u rad“ – objašnjava Marković.

Ona navodi da su problemi sa kojima se susreće baveći se poslom defektologa i logopeda raznovrsna i sve složenija.

Prema njenim riječima, nekada su najčešće bili zastupljeni poremećaji u izgovoru glasova, poput š,l,r i slično. Danas su, navodi Marković, sve više prisutni mješoviti razvojni poremećaji u kojima su problemi govora i jezika samo dio neke šire kliničke slike.

Kada se nađu u takvoj situaciji, objašnjava Marković, logopedi i defektolozi stimulišu u kontaktu sa djetetom: razvoj krupne motorike, fine motorike, pažnje, auditivne percepcije, diferenciranja različitih nivoa razvoja onih oblasti u kojima je neophodno odraditi stimulaciju da bi te glavne karike razvoja dostigle neku ravnotežu, kako bi se svie podjednako razvijajale.

„Ukoliko neka previše kasni u odnosu na drugu, dolazi do disbalansa i onda nastaju malo složeniji simptomi koji se javljaju u ponašanju samog djeteta“ – ističe Marković.

Prema podacima sa kojima raspolažu u kotorskom Resursnom centru u Crnoj Gori i šire u porastu su govorno-jezički poremećaji svih vrsta: počevši  od izgovora glasova, pa do nekih složenijih kao što su razvojne disfazije, disleksije, disgrafije.

„Disleksije i disgrafije često prođu neotkrivene na vrijeme, već budu zapažene tek kasnije. To komplikuje i sam proces rada i sam tretman sa tim djetetom“- kaže Marković.

Razlozi za to su, navodi Marković, raznovrsni.

„Dijagnostika je danas mnogo bolja, nego što je to bilo ranije. Roditelji više vremena provode sa djecom, nego što su to mogli naši roditelji i onda se naravno više stvari i primjeti kod djece. Pored toga, mnogo djece je danas slabo motorno aktivno: provode mnogo vremena sjedeći ispred televizora, sa tabletom u ruci i slično. Na taj način ona ne stimulišu mozak na pravi način, ne stvaraju dovoljan broj sinapsi. Kada imamo manji broj sinapsi, imamo manju bazu kojom dijete raspolaže za usvajanja novih sposobnosti i novih vještina“ – ističe Marković.

Ona objašnjava na koji način se odvija rad sa djecom u kotorskom Resursnom centru.

„Kada roditelji prvi put dođu sa svojim djetetom i kada obavimo razgovor sa njima, uzmemo anamnestičke podatke: o trudnoći, porođaju, kako je tekao rani razvoj kompletne psihomotorike, šta ih brine u svom razvoju djeteta. Nakon toga, krećemo sa dijagnostikom. Radimo određene testove u zavisnosti od uzrasta djeteta i od toga koja problematika je prisutna. Kada se to odradi, onda kroz samu igru probamo da otkrijemo u čemu postoji neki problem. Poslije svega toga pravimo plan i program na koji način se radi. U našoj ustanovi tretmane obavljamo jednom do dva puta sedmično zbog toga što dolaze djeca iz kotorske, tivatske, budvanske i hercegnovske opštine. Kod nas je veliki broj djece i ne možemo ih uzimati češće iz tog razloga“ – navodi Marković.