Društvo

Nacionalno koordinaciono tijelo za borbu protiv zaraznih bolesti je u skladu sa epidemiološkom situacijom – počelo sa ukidanjem i ublažavanjem pojedinih mjera koje su bile na snazi u prethodnom periodu.

Nakon samoizolacije za veliki dio stanovništa uslijediće vraćanje svakodnevnim obavezama, a uz preporuke odnosno obaveze koje podrazumijevaju posebno našu ličnu odgovornost.

Kako cjelokupna situacija utiče na naše mentalno zdravlje pitali smo psihologicu i psihoterapeutkinju Oliveru Marković iz Specijalne bolnice za psihijatriju u Dobroti.

Razgovor koji je zabilježila Jelena Kljajević emitovali smo od 11 sati, a repriza je na programu od 16 sati i 30 minuta.

Da li mjere fizičke distance i ograničenog kretanja moraju neminovno ostaviti traga na psihičko zdravlje? Da li, zapravo i u kojoj mjeri mogu da utiču na strukturu ličnosti i mentalno funkcionisanje osoba?

Što predstavlja fizička distanca? U početku smo je izjednačavali negdje i u govoru sa socijalnom distancom. Ona, zapravo, neminovno ne znači socijalnu distancu. Živimo u periodu medija kada je to dosta razvijeno i kada se mogu organizovati aktivnosti in a drugačiji način. Vidjeli smo i školske aktivnosti - da su se mogle organizovati na ovaj način. Tako da fizička distanca ne znači socijalnu distancu. Fizička distanca je možda nešto što nije imalo neki običaj u našoj kulturi. Mi smo nekog mentaliteta da kada se vidimo sa nekim poznanicima, postoji i prisnost, fizička bliskost što nije slučaj sa nekim drugim kulturama.  I oni se pozdravljaju ali drugačije, sa razdaljine. Kod nas je nekulturno da ne pružite ruku i da se ne javite, da ne poljubite tu osobu. E sad, fizička distanca se preporučuje i za naredni period. To je jednostavna preporuka, ali je nama teže da je usvojimo upravo zbog mentaliteta.

Što se tiče ograničavanja kretanja neminovno je da i to utiče na nas.  Odjednom ne možete da idete gdje ste željeli, gdje ste smatrali da možete da idete. Naravno da utiče, odnosno više se definiše kao neki stres, kao neka zabrana. Pitamo se: Zašto, što to nosi sa sobom, kakve posljedice, da li je to zaista toliko strašno koliko onda kada smo dobijali iz drugih zemalja neke informacije ili je to nešto što ćemo prevazići bezbolnije kao što je bio slučaj sa ptičjim gripom recimo. Pokušaću da objasnim od čega zavisi to kako se snalazimo u stresnim situacijama.

Neuroticizam je crta ličnosti, karakteristika koja nam je negdje biološki određena. I relativna je i trajna. Osobe sa visokim stepenom neuroticizma su manje tolerantne na stres. U stresnim situacijama kao što je i ova bila takve osobe reaguju anksiozno, depresivno, razdražljivo, impulsivno, može i agresivno ako pripadaju tom tipu ličnosti - ekstravertnom. Neke glavne karakteristike bi se odnosile na emocionalnu nestabilnost. Nasuprot njima - imamo osobe sa niskim stepenom neuroticizma. To je biološki određeno, genetika je odradila svoje, što bi rekli. I oni reaguju slabije u stresnim situacijama, reaguju u blažem stepenu i brže se vraćaju u stanje uspostavljanja emocionalnog balansa. Taj neuroticizam kao crta ličnosti govori da postoji predispozicija da se nadovežu neki anksiozni poremećaji ili depresivno reagovanje.

Rekla sam da je to relativno trajno. Što to znači? Istraživanja i psihoterapija pokazuju da se, bez obzira što se radi o crti ličnosti,  ipak mogu mijenjati oblici ponašanja. To ne znači - ako osoba ima visok stepen neuroticizma i ako ispolji neki od anksioznih poremećaja – da je to kraj odnosno da se ne može mijenjati. To se isto može raditi, radi se na oblikovanju ponašanja. Kako to mijenjati, modifikovati? To su već individualni pristupi koji postoje u okviru psihoterapijskih modaliteta.

Frojd je govorio da je struktura ličnosti koju imamo - ego i super ego. Ego predstavlja neki dio ličnosti koji komunicira sa spoljnom sredinom. Znači on posreduje između onog nesvjesnog između tog nagonskog ali na društveno prihvatljiv način.

A super ego je sličan pojmu savjesti. Na neki način sadrži moralne vrijednosti kulture i društva u kome se osoba razvija , a koje mu od malih nogu usađuju prve osobe sa kojima komunicira, a to su roditelji. Danas često čujemo u medijima - lična odgovornost, taj neki segment koji bi mogli vezati za pomenutu temu. Stalno postoji dinamika između svih ovih koncepcija strukture ličnosti.

Koliko sam razumjela, ovaj period koji je dobrim dijelom za nama je neminovno uticao na sve. Sad zavisi od strukture ličnosti, od karakternih crta, pretpostavljam i od prethodnog iskustva - kako ćemo reagovati i dali ćemo se brzo vratiti u redovne tokove li ne?

Prethodno iskustvo je jako bitno. Postoji ličnost odnosno crte ličnosti, struktura ličnosti, postoje neke predispozicije, nekada se javljaju neke nepovoljne životne okolnosti na koju ne možemo uticati. Mi smo “smanjivali štetu” - da ne dođe do većih posljedica. I samo rano iskustvo (ako smo imali neka prijašnja negativna iskustva)  stvara neku kognitivnu šemu odnosno razmišljanje o tome na način: Hoće li se ovo ponovo desiti i hoće li opet biti kao prije? To možemo vidjeti, na primjer, kada kažemo da moramo biti oprezni jer je moguće da nas zahvati i drugi talas korone. Ili: Što ako se sada ponov? Dakle, stvaraju se neke kognitivne šeme na osnovu nekog prijašnjeg iskustva koje smo sada imali i koje sad još imamo i to može uticati na sam doživljaj odnosno proces prilagođavanja.

Možemo li određene, da tako kažem,  benefite prethodnih iskustava iskoristiti kako bi sami prevazišli probleme sa kojima se susrećemo: strahove i te osjećaje nelagode ili je neophodno da razgovaramo sa stručnim licima?

Pretpostavljam da ćete reći da zavisi od osobe.

Odlično pitanje odnosno tema. Po viđenju psihoterapeuta,  nije važno šta nam se dešava nego kako mi procijenimo situaciju i koliko vjerujemo u to. Što znači - mi treba da vidimo ovu situaciju odnosno njen benefit. Naravno da je ona imala negativne poslijedice, ali treba da vidimo što smo pozitivno iz toga izvukli. Na primjeru pandemije - život nam se bukvalno preokrenuo za dva dana. Mi smo 8. marta išli na proslavu Dana žena, a već poslije nekoliko dana počele su da se primjenjuju mjere. Sad možemo da vidimo u stvari šta je pozitivno iskustvo iz svega ovoga. Često sam razgovarala sa ljudima koji uglavnom kažu da su tokom ovog perioda obavili neke aktivnosti koje su ranije zanemarivali i to zajedno sa bližnjima, što ranije nije bio slučaj. E sad, to može upravo značiti da jednostavno treba iskoristiti u punom potencijalu ono što nam današnji dan pruža, odnosno živjeti u sadašnjosti, razmišljati što možemo danas uraditi za sebe i za ljude sa kojima smo okruženi, koje volimo, bez obzira na okolnosti. Pitanje, dakle, usmjeriti na sadašnjost.

Slažete li se da u vanrednim situacijama poput ove dolazimo i do saznanja da moramo iskoristiti i “one kapacitete” za koje nismo ni znali da ih posjedujemo, a čine dobro i nama i ljudima oko nas?

Upravo tako. Mi smo u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti imali priliku da u ovom periodu sa građanima razgovaramo i putem telefona. To je bio način da pružimo pomoć svima onima koji su osjećali neku vrstu nelagode i straha zbog situacije  u kojoj smo se našli, a koji su željeli stručni savjet.  Evo recimo – u susret fazi koja nas očekuje kada ćemo se polako vraćati u svakodnevnicu - ako ljudi vide da su izgubili rutinu svakodnevnih obaveza,  ako to nesnalaženje potraje duže vrijeme , ako ne mogu da se organizuju oko nekih običnih, jednostavnih stvari tipa ustajanja iz kreveta na vrijeme, spremanje obroka, izlaska uz naravno mjere koje predlažu, tada treba da se jave stručnjaku. Ja bih htjela da poručim našim građanima da javljanje stručnjaku može biti samo konsultacija, ne mora da znači da mora proći čitav psihoterapijski proces, znači kosultujte se ukoliko imate potrebu. Nekad se i dešava, ne tako rijetko - da se obave jedan, dva razgovora…. Naravno da psihoterapeut to neće riješiti na taj način, ali otvara mogućnosti, usmjerava na to što je pozitivno, a šta negativno  cijeloj priči, u odabiru jedne ili druge strane.

Mjere Nacionalnog koordinacionog tijela za sprječavanje širenja zaraznih bolesti polako se, kako rekosmo,  ublažavaju odnosno sada već i ukidaju. Vraćamo se svakodnevnom životu, brzom ritmu i mnoštvu obaveza, uz takođe osjećaj nekakvog straha – potisnutog ili ne jer “opasnost” još uvijek nije prošla. Naši obrasci ponašanja bi morali biti drugačiji nego ranije (a pritom znamo da su među nama i osobe koje te navike neće lako promijeniti pa nam i to stvara nelagodu)….Kako taj proces “prilagođavanja na staro” može da izgleda?

Potiskivanje, kada pričamo u nekom svakodnevnom govoru, često se definiše kao nešto negativno. Potiskivanje je normalan, zdrav i čest mehanizam odbrane koji osobe koriste. U psihološkom smislu, potiskivanje je izbacivanje određenih mentalnih sadržaja iz svijesti kako bi se izbjegle uznemirujuće emocije, ono što bi rekli “guramo pod tepih”. Nekad to “guranje pod tepih” u određenom tenutku jeste dobro, predstavlja mehanizam. Razmišljamo ovako: Nemam sad dostupne resusrse koji bi pomogli da se sa tim izborim.

Moramo obraditi taj sadržaj svakako. Nije problem odložiti nešto ukoliko procijenimo da ne možemo sa tim da se izborimo u ovom datom trenutku, ali treba obraditi sadržaj i ostaviti sve za neki pogodan trenutak. Kada govorimo o emociji straha - strah je nešto što nas štiti, što nam daje neku obazrivost, opreznost. Kada ne bismo imali strah - bili bismo stalno u opasnosti. Ali strah isto ima tu negativnu liniju. Ne smije da nas savlada.

Na skali od 0 do 100 strah treba biti negdje 30,40. Sa druge strane, ako prijeti da nas prevlada - tada nećemo biti funkcionalni.

Onda sama uloga tog straha zaštite već gubi.

Proces prilagođavanja je specifičan. Sada će, recimo, svi oni koji su bili kod kuće, morati da odlaze na posao svakog dana ili pet dana u sedmici. Pretpostavljam da to može negdje da nas uznemiri. Kako u odnosu na to da se postavimo?

Proces prilagođavanja u sebi nosi važnu komponentu. To je sve postepeno. Za sve je potrebno vrijeme. Kao kad osoba ide na odmor na primjer.. Teško joj je vratiti se nazad na posao. Ovo je ipak bio nešto duži period. Dakle, ključno je da sve treba da ide postepeno – da bismo opet stvorili neki ritam koji mi možemo da kontrolišemo odnosno da mi vladamo tim ritmom, a ne ritam nama.

Svi ti strahovi koje smo imali tokom prethodnog perioda (neki od nas su se plašili za sopstveno zdravlje ili zadravlje bliskih osoba, za sopstvenu ekonomsku egzistenciju, plaše se zbog neizvjesne budučnosti) , pretpostavljam, “vraćanjem života u normalu” -  ne mogu da nestanu?

Bilo bi nelogično da nestanu. Strah je nešto što nas vuče naprijed. Daje isto neki motiv. Ako imam strah za sopstveno zdravlje, to me takođe gura naprijed. Ako je potpuno odsustvo straha onda neće biti opreznosti ni odgovornosti. Bavimo se često takozvanim stepenovanjem, pa svoje pacijente – kada kažu da osjećaju strah pitam da mi kažu sadržaj tog straha, pitam čega ih je strah, što misle da će se najgore desiti. Drugo pitanje je šta je realno da će da se desi? Ako se to desi, šta mi možemo uraditi, odnosno vi? Koje nam stoje opcije

Na neki način problem “cjepkamo” na problemčiće - da vidimo kako možemo da se izborimo sa njim. Ali odsustvo straha je nešto što nije svojstveno ljudskoj prirodi. Mora da postoji neki strah kako bi vas sačuvao i pozvao na neku dodatnu opreznost.

Da li je telefonska linija Specijalne bolnice za psihijatriju i dalje dostupna za građane kojima ste psihološku pomoć pružali na ovaj način tokom perioda poštovanja mjera zbog panedmije korona virusom? Traže li naši sugrađani i dalje tu vrstu pomoći?

Sada je već taj broj poziva dosta opao. To ne znači da nismo i dalje dostupni. Specijalna bolnica za psihijatriju u Dobroti želi da bude dostupna i otvorena za sve građane Crne Gore. U pitanju je jedina ustanova ovakvog tipa u Crnoj Gori. Nastavljamo sa aktivnostima. Vjerujem da će biti pitanja u vezi prilagođavanja na narednu fazu života koja slijedi. Nama je, svakako, potrebno vrijeme da vidimo kakve su potrebe naših građana u ovom periodu. Za sve koji smatraju da su im potrebni razgovor, savjet, konsultacija ili bilo koji vid stručne pomoći smo otvoreni.

(FOTO ARHIVA RADIO KOTORA)