Društvo

09.05.2021
782

MARINA ROSANDIĆ: VASPITAČ JE DIJETE U DUŠI, A VRIJEME PROVEDENO SA NAJMLAĐIMA NAJBOLJI IZVOR ENERGIJE

“Što želiš da budeš kad porasteš?”- jedno je od prvih pitanja koje mališanima postavimo u najranijim uzrastima.

Ideje su različite. Neki bi da budu prodavci, neki policajci, zatim vatrogasci, doktori, superheroji….Ipak, prvo zanimanje sa kojim se susreću kada počnu da odlaze u vrtić jeste zanimanje vaspitača.

Upravo bi brojne djevojčice jednoga dana željele da postanu vaspitačice pa njihove manire, način obraćanja djeci, mimiku i pristup dnevnim aktivnostima, kako kažu roditelji, oponašaju kod kuće.

Koje je vještine i znanja potrebno posjedovati da bi se neko bavio ovim poslom, koji su motivi osobe koja se odluči za ovaj poziv, sa kojim se sve izazovima vaspitač susreće i koje su prednosti, a koje mane odnosno izazovi koje sobom nosi pomenuti poziv? Ova ali i brojna druga pitanja postavili smo gošći današnjeg izdanja dječje emisije “Radost” Marini Rosandić, vaspitačici u dobrotskom vrtiću.

Marina kaže “da je vaspitač dijete u duši”.

“Posao vaspitača donosi puno spotanosti, zanimljivih momenata i prelijepih trenutaka provedenih sa djecom, a koliko god energije izgubimo u toku radnog dana, toliko nam je mališani ponovo vrate i to je posebna draž ovog posla” – kaže za Radio Kotor vaspitačica Marina.

Intervju koji je sa njom zabilježila Jelena Kljajević pročitajte u nastavku.

Djeca krenu u vrtić i slijedi period adaptacije. Nekima je taj period kraći, a nekima potraje duži vremenski period. Potrebni su im razumijevanje i podrška od strane roditelja, drugara, a posebno od strane vaspitača. Čini mi se da senzibilitet i pristup vaspitača u procesu adaptacije može da učini da dijete “bezbolnije prođe kroz ovaj period” , a tu se vjerujem onda razvija i bliskost, povjerenje, osjećaj sigurnosti i tako se “živi u ovom kolektivu”…..U skladu sa tim – logično mi je da se mališani poistovjećuju sa ovim zanimanjem. Jesam li u pravu?

Poistovjećuju se naravno, ali ne na početku već poslije nekog vremena provedenog sa vaspitačima. Kada shvate o kakvom se zanimanju radi i koliko je to kreativan posao. Najviše se poistovjećuju djevojčice, one vole da budu male vaspitačice, vjerovatno iz razloga što su vaspitačice, uglavnom, osobe ženskog pola pa se dječaci manje poistovjećuju sa ovim pozivom. Dešava se čak da nam roditelji često govore kako nas kući oponašaju i prave svoj mali vrtić sa lutkicama ili su roditelji u ulozi djece, a djeca u ulozi vaspitača. Tako da - u pravu ste.

Kako ste se vi odlučili za ovaj poziv? Dakle, čim se odlučite za školovanje – znate da ćete se (u većini slučajeva je tako) čitavog radnog vijeka baviti poslom vaspitača, jednim delikatnim i veoma odgovornim pozivom, koji zahtijeva ogromnu pažnju, posvećenost, kreativnost i energiju. Je li to bila vaša želja od djetinjstva ili se spontano javila ideja?

Želja da postanem vaspitačica se javila baš u ranom djetinjstvu. Osjećala sam se neprilagođeno kada sam kao dijete krenula u vrtić. Sjećam se tog mog perioda adaptacije koji je jako dugo trajao. Već u osnovnoj školi sam počela razmišljati o tome kako bi bilo interesantno iz ugla vaspitača učestvovati u rješavanju tog problema kod djece. Kako im pomoći da ne budu tužni zato što su se odvojili od mame i od tate, kako im pomoći da prevaziđu nelagodu kad iz vrtića jednog dana krenu u školu, rješavati sa njima razne zadatke, naučiti ih da se ne boje mraka… Ta želja se zadržala u meni i do kraja srednje škole i nije bilo dileme što ću studirati, baš ni jednog trenutka.

Kako je izgledao proces školovanja? Bilo je tu i teorije i prakse…Za one koji, možda vide sebe u ovoj profesiji, da ih malo uputimo…I one najmlađe, ali i one kojima se trenutak odluke bliži….

U periodu kada sam ja studirala (2002-2004 godina) - prva godina je bila prilično zasnovana na teorijskom dijelu, a druga tj. završna godina studija je protekla u nekoj vrsti prakse koju smo mi studenti imali za određene metodike i tada smo boravili u vrtićima sa djecom i to je nešto što nas je najviše približavalo ovom poslu, kada si direktno u procesu rada. To je bilo jako lijepo iskustvo, još ako se recimo desi da ta vaspitačica izađer na kratko do druge sobe, a mi ostanemo sami sa djecom u radnoj sobi i osjećamo se kao svoj na svome. Tako sam se makar ja osjećala. Kasnije je došlo doškolovavanje jer je odsjek za predškolsko vaspitanje i obrazovanje reformom postao studijski program za predškolsko vapitanje i obazovanje u trajanju od tri, odnosno četiri godine i sada to tako izgleda.

Sjećate li se svog prvog radnog dana i ima li nešto što vam je ostalo posebno u pamćenju?

Nema ništa specifično što bih izdvojila za taj prvi radni dan. Svaki početak je težak ali ujedno je i izazov pogotovo kada počinjete da radite ono što volite. Kako će djeca prihvatiti, kako će sve proteći, da li ću se snaći u određenoj situaciji - sve su to bila pitanja u mojoj glavi. Tu vrstu treme imam recimo i danas kad dobijem novu generaciju djece, kad se prvi put susrećem sa njima, sa roditeljima. Samo je sada, naravno, lakše prevazići jer su to situacije koje sam slične doživjela.

Kako izgleda jedan radni dan vaspitača?

Sastoji se iz toga da prvo imamo prijem djece, jutarnje aktivnosti, zatim zajednički doručak, nakon toga kreće realizacija planiranih aktivnosti kroz frontalni rad i centre interesovanja. Radimo po temama koje smo planirali , a trudimo se i da se vodimo dječijim interesovanjima pa nam se često desi da djeca “odvuku temu” u potpuno drugu stranu i tog dana, recimo, radimo nešto drugačije od planiranog. To je ta spontanost kod djece u tom uzrastu i to je ono što ih čini jedinstvenim i što ovaj posao čini posebnim. Kroz sve ove aktivnosti koje sam nabrojala djeca nauče mnogo toga, stiču radne navike, uče se lijepom ponašanju i na jedan sistemski način

dolaze do novih znanja, a sve se to na kraju objedini i pozitivno utiče na njihov razvoj.

Jeste li imali neka očekivanja kada je ovaj poziv u pitanju odnosno koliko se razlikuje ono kako ste - dok ste studirali “vidjeli svoj budući poziv” od one slike koju ste formirali kada ste počeli da radite? Je li mnogo drugačije?

Postoje stvari koje su nepredvidive ali ipak nas je ta praksa koju smo imali na redovnim studijama uputila koliko-toliko u konkretno vaspitno-obrazovni dio. Ono što se svakako razlikuje je stepen odgovornosti koji svaki vaspitač ima kada uđe u svoju vaspitnu grupu. O mnogo više detalja mora da se razmišlja nego što sam to mislila tokom školovanja. Kad sam bila student te stvari mi nisu pretjerano prolazile kroz glavu, više sam razmišljala recimo o tome kako ću organizovati aktivnosti, kako će se sprovoditi vaspitno obrazovni rad, na koji način ćemo prevazići period adaptacije i tako dalje.

Roditeljima je vrlo često boravak djece u vrtiću, naročito u periodu adaptacije na isti, traumatičniji nego mališanima i tu vaspitači imaju “mnogo posla”. Kako uspostaviti “kvalitetan kontakt” sa roditeljima, a naći neku profesionalnu mjeru – u najboljem interesu mališana, roditelja ali i vaspitača koji, ipak, svoju energiju treba da usmjeri na rad sa djecom?

Dobra saradnja je najvažnija. Sve to se postiže uzajamnim poštovanjem, povjerenjem i razumijevanjem, ali opet, kao što ste i rekli, potrebno je graditi jedan profesionalan odnos, kako prema poslu tako i prema roditeljima. Ono što se mi trudimo u vrtiću, to je da napravimo takvu atmosferu u kojoj će se i djeca i roditelji i vaspitači osjećati prijatno. U tome nam najviše pomažu radionice sa roditeljima koje u vrtiću u redovnim uslovima imamo više puta u toku godine, roditeljski sastanci, učešće roditelja u organizaciji raznih izleta, posjeta i obilazaka. Otvorena vrata vrtića koja podrazumjevaju učešće roditelja u aktivnostima. Naravno imamo i individualne razgovore kao i svakodnevne razgovore tokom prijema i praćenja djece tako da vaspitač može da roditelju da opis ponašanja djeteta u toku tog radnog dana.

Sada već imate iskustvo u radu sa djecom koje je dugo gotovo petnaest godina. Radili ste sa različitim generacijama. Primjećujete li neku razliku među tim generacijama (u načinu komunikacije najmlađih, procesu sazrijevanja, temama koje ih zanimaju i slično...) i u čemu se ona ogleda?

Razlike u generacijama, naravno, postoje i svaka generacija koju sam imala prilike da vodim od mlađe grupe do polaska u školu ima neki svoj lični pečat, svaka je različita od one druge u interesovanjima, prilagođavanju na vrtić, motoričkim sposobnostima i tako dalje. Ono što je uočljivo jeste da se njihova interesovanja mijenjaju u skladu sa razvojem tehnologije, pa su sada, logično, drugačija nego prije desetak godina, kada pojedina tehnička i tehnološka dostignuća nisu postojala ili nisu bila dostupna kao sada. Sve ih to jako zanima i skreće njihovu pažnju na drugu stranu.

Što je najveća satisfakcija za jednog vaspitača? Pretpostavljam da ih, s obzirom da radite sa najmlađima, ima mnogo ili da je, sa druge strane, dječji osmjeh dovoljna satisfakcija?

Satisfakcija je srećno i zadovoljno dijete koje boravi u vrtiću sa svojim vršnjacima, kada sa radošću dolazi, učestvuje u raznim aktivnostima, igrama… Kada mu vidite osmijeh na licu - nema vam većeg zadovoljstva i uspjeha. Djeca su za mene vječita inspiracija i uče me svakodnevno - spontanosti, povjerenju , a najviše što je ljubav jer nju najviše daju i primaju.

U svakoj profesiji su poželjni: unaprjeđenje znanja, dodatna edukacija, razmjenjivanje iskustava, učešće u seminarima…Što je ono što je iz tog procesa za tebe bilo posebno korisno?

Počeću od doškolovavanja koje sam već pomenula i za koje se nisam ni jednog trenutka razmišljala već sam nastavila školovanje i proširila svoja znanja iz dosta obasti koje su “reformom dodate”. Tu su, naravno, razmjena iskustva sa koleginicama na raznim seminarima, stručnim konferencijama koje su se odvijale kako u našoj državi tako i u državama regiona pa smo mogli vidjeti kako se radi i kod njih. Jako je korisno pohađanje velikog broja seminara koje nam je uprava vrtića obezbijedila od kojih bih izdvojila seminare “NTC-sistem učenja” koji je vodio dr Ranko Rajovic, “Dramska i scenska pedagogija”koji je vodio pozorišni reditelj Petar Pejaković, stručne radionice “Svako je poseban”,”Budi mi prijatelj” i “Lutko vodim te u školu” Zvijezane Čagalj kao i mnogi drugi iz kojih sam puno toga naučila i kasnije primjenila u svom radu.

Psiholozi, vaspitači i pedagozi kažu da je najkvalitetnija socijalizacija ona u društvu vršnjaka. Da li vi vaspitači nakon nekoliko godina rada sa mališanima, a pred njihov polazak u školu – uočavate te promjene i sazrijevanje kod djece? Imate li u mislima neki presjek tj poređenje – onog djeteta koje je sa recimo tri godine prvi put došlo u vrtić i tog istog mališana koji sada već ima šest ili skoro šest i budući je đak prvak?

Svakako da se primjećuje da djeca napreduju za taj period po svim aspektima razvoja, socio-emocionalnom sazrijevaju, razvijaju im se govor, fina i krupna motorika. Postaju zreliji, samosvjesniji, stiču samopouzdanje jer su ovladala vještinama i lako je uočiti razliku - kada pogledamo unazad. Ono što nam pomaže da imamo kompletniju sliku o svakom djetetu su dječija portfolija koja vodimo i tako pratimo dječiji razvoj, imamo liste posmatranja za različite uzraste, razne skale procjene, takozvane ček liste, procjene dječijeg razvoja.

Što je za vaspitača neuspjeh?

Ako se nekad desi da nešto nismo uspjeli da realizujemo, mi vaspitači to ne doživljavamo kao neuspjeh već kao motivaciju da pospješimo i unaprijedimo neke stvari da bi došli do krajnjih pozitivnih rezultata. Nekad postoje faktori koji utiču na to. Evo, recimo, kao ova situacija sa pandemijom korona virusa. Ono što je nama važno je da dijete dolazi redovno u vrtić. Kontinuiniran rad je bolji po dijete, kako ne bi došlo do toga da puno propusti, pa nasto onda dovede do toga da neke ciljeve koje smo postavili ispred sebe ne možemo realizovati.

Zašto je dobro biti vaspitač iz vašeg ugla, a koje su, sa druge strane, “mane ovog poziva”?

Prije svega, kada si vaspitač - onda si uvijek dijete u duši. To je jako kreativan posao, mi smo vrlo često, uslovno rečeno glumci, muzičari, slikari… Posao vaspitača donosi puno spotanosti, zanimljivosti, razdraganosti, ljubavi i prelijepih trenutaka provedenih sa djecom. Koliko god energije izgubimo u toku radnog dana, toliko nam je djeca ponovo “vrate”. Vaspitačima su uvijek najvažniji: zdravlje, sigurnost i bezbjednost djece, pa su iz tih razloga više u stresu i moglo bi se reći da je to mana ovog poziva. Imamo veliku odgovornost jer, naravno, ne želimo da se dese situacije u kojima dijete može da se povrijedi u toku igre, iznenada dobije temperaturu ili nešto slično. Naravno, i ove situacije se nekada dogode, a to nas čini dodatno zabrinutima.

Hvala vam lijepo na razgovoru i želimo vam da se i dalje ovim poslom bavite sa ljubavlju, entuzijazmom i energijom.

Hvala Jelena. Bilo mi je drago što sam imala priliku da budem gošća emisije “Radost”.

Foto Privatna arhiva

Podijeli na: