Društvo

Poziv vatrogasca jedan je od omiljenih među mališanima.

Maštaju da će jednog dana, noseći uniformu, zaštitnu opremu i uz pomoć adekvatne mehanizacije pomagati ljudima da se izbave iz nevolja i spašavati svijet.

Upravo o ovom pozivu govorili smo u današnjem izdanju dječje emisije „Radost“ koju uređuje i vodi Jelena Kljajević.

Komandir Službe zaštite i spašavanja Maksim Mandić je u svijetu vatrogastva od malih nogu, u profesionalnoj karijeri je imao mnogo izazovnih situacija, ali se istinski nikada nije pokajao što se odlučio za ovaj poziv, jer, kako kaže – sam je birao.

„ Još kao jedanaestogodišnji dječak sam se 1991. godine pridružio dobrovoljnim vatrogascima, zajedno sa većim dijelom mog društva. Bilo nas je između pedeset ili šezdeset, sve djeca i mladi ljudi iz Starog grada i Škaljara – na nekih kiolometar oko vatrogasnice. Pamtim to kao, zaista, lijepo druženje“ – priča Mandić.

Prisjeća se da su naredne bile godine osnivanja tadašnjeg Jugoslovenskog festivala pozorišta za djecu.

„ Tako smo u okviru programa festivala, mi kao pioniri Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kotor imali svoju tačku – taktično pokaznu vježbu i to nas je jako radovalo. Nažalost, slijedi period  sankcija, nemaštine, pa je bilo vrlo malo volje za volonterskim radom i sve se posmatralao kroz novac, tako da je ostalo nas nekoliko. Potom, 2002. godine iz Dobrovoljnog vatrogasnog društva prelazim u Opštinsku vatrogasnu jedinicu gdje sam prvo završio pripravnički staž u trajanju od pola godine, a nakon toga profesionalno počeo da se bavim ovim poslom – prolazeći različite faze i pozicije – vatrogasca, vozača vatrogasca...Tokom prvih deset godina je istovremeno bio aktuelan i proces školovanja - viša škola, pa fakultet, a onda razna usavršavanja, obuke, edukacije. U julu 2011. godine  dolazim na čelo Službe zaštite i spašavanja i na toj poziciji sam i danas. Dakle, već trideset godina sam praktično u svijetu vatrogastva“ – priča Mandić.

Najsrećniji u karijeri je, kako kaže, bio nakon uspješno završene potrage za djevojčicom Kjarom koja je u aprilu prošle godine nestala u naselju Kavač i srećom uspješno pronađena. To je ujedno bio jedan od najizazovnijih zadataka koje je u svojoj karijeri vatrogasca imao.

„ Potraga je trajala duže od dvadeset četiri sata i zahtijevala da uradim sve ono što sam naučio. Na noge smo digli ogroman broj vatrogasaca i mještana i ne sjećam se da se ikada desilo da nas toliko ljudi zove, ponudi pomoć... Uspjeli smo da napravimo dobru strategiju, plan , da „odovojimo“ poznato od nepoznatog i da sve emocije koje su bile prisutne „ostavimo o strani“ i odradimo onako kako pravila nalažu. Svi su bili prisutni, dobra ekipa, uigrana, uprava grada je uz nas bila i dan i noć, imali smo sve što je bilo potrebno da bi se jedna takva intervencija realizovala i to ću pamtiti dok sam živ“ – priča Mandić. Na pitanje – da li se poslije takvih investicija može spavati, odgovara da je adrenalin dugo prisutan. „ Ja sam bio presrećam po završetku akcije, prezadovoljan. Iskreno da vam kažem, u svom tom stanju ushićenosti i euforije zbog uspjeha koji smo postigli, imao sam utisak da nema nikog vboljeg od mene. Naravno, sreća je pratila i nas i malecku Kjaru, imali smo veliku pomoć i svima sam zbog toga zahvalan. Potom, euforija splasne, vratimo se poslu i idemo na nove radne zadatke. Zaista je sve to bilo nevjerovatno“ – priča Mandić.

Pitali smo ga i koje karakteristike mora imati dobar vatrogasac.

Odgovara da mora biti izdržljiv, posvećen i odgovoran.

„ Morate biti spremni da učite, radite, posvetite se, a da ste pritom izdržljivi, snažni,  otporni na sters jer je svaka intervencija jako stresna. Vatrogasac se postaje kada se prođe određeni broj obuka, kada se dobiju sertifikati, učestvuje u vježbama i intervencijama. Onda može samostalno da obavlja svoj posao. Kao i u svakom poslu, ukoliko želimo da postignemo rezultate, neodgovornost je nešto što se ne toleriše “ – kaže Mandić.

Nakon donošenja Zakona o zaštiti i spašavanju iz 2006. godine, vatrogasne jedinice se transformišu u službe zaštite i spašavanja i obim posla odnosno nadležnosti se povećavaju.

„ Dobili smo ogromnu listu obaveza, a imali smo samo osnovnu opremu za gašenje požara, dok je lična zaštita bila prilično stara. Potom je 2009. i 2010. godine država Crna Gora nabavila pedest šest vatrogasnih vozila koji su i danas u upotrebi. U pitanju su vozila sa izuzetnom opremom i to nam je veliko olakšanje jer intervencije prilikom saobraćajnih nesreća, gašenje požara u objektima i razne vrste spašavanja, nisu mogle efikasno da se realizuju bez opreme ove vrste.  Danas je, dakle, mnogo lakše nego što je bilo kolegama prije tridesetak godina čije su intervencije zbog lošije opreme trajale znatno duže. Oprema koju posjedujemo je skupa ali omogućacva da se intervencije brzo obave i da se vrlo brzo vratimo u bazu“ – objašnjava Mandić.

Na pitanje – da li se nekada pokajao zbog poziva koji je odabrao , kaže da dileme tog tipa kratko traju. „ Desi se to kada ste preopterećeni poslom, u stresu, kada od vas traže pomoć, a realno im nije ni potrebna, pa vam odvraćaju pažnju .... Međutim, brzo prođe taj osjećaj, vraćam se radnim zadacima i ja vjerujem da ću u ovoj oblasti biti do kraja radnog vijeka“ – kaže Mandić. 

Posjeta mališana iz kotorskog vrtića Službi zaštite i spašavanja Kotor je, kako ističe, poseban dan i za djecu ali i za zaposlene u službi.

„ To je jedno divno druženje. Pokažemo im opremu, objasnimo kako se i kad se koristi, počastimo se slatkišima i sokićima. Nevjerovatno je koliko zanimljivih pitanja imaju. To je poseban dan za sve nas“ – kaže Mandić.

Prvi pisani tragovi organizovanog gašenja požara u Kotoru, kako nam je kazao, vezuju se za 1867. godinu.

Repriza dječje emisije „Radost“ u okviru koje je govorio o pozivu vatrogasca na programu je u utorak 7. juna.

Tekst Jelena Kljajević

Foto Arhiva JPU "Radost" (vaspitna jedinica Škaljari dva)