Društvo

Neonatologija je grana pedijatrije koja se fokusira na brigu o novorođenim bebama. Za zdravlje i razvoj djece najznačajniji je period odmah poslije rođenja, a tada o njima brinu neonatolozi.

Kao što je zdravlje djeteta najodgovorniji aspekt roditeljstva, tako je i ljekarsko usmjerenje na liječenje djece jedno od najodgovornijih usmjerenja u medicini.

To je za Radio Kotor kazala medicinska radnica Dijana Liliom koja se bavi neonatologijom.

Kako navodi, radi se o subspecijalističkoj grani pedijatrije koja se bavi novorođenim bebama od rođenja do kraja prvog mjeseca života.

„Neonatus je novorođenče, pa otuda i potiče naziv neonatologija.

Neonatolozi su tu da vrše procjenu i liječenje kako novorođenčadi i nedonoščadi sa životno ugrožavajućim zdravstvenim problemima, tako i potpuno zdrave novorođenčadi. Vrši se redovno praćenje i vođenje plana ishrane. Kod nedonoščadi ili kod beba koje slabo napreduju u tjelesnoj masi prvenstveno mora da se vodi time da, ako ne organizuju ishranu koja je majčino mlijeko, onda izbor mora da bude pravi, a pod tim se podrazumjeva da se poznaje formula kojom će da se organizuje ishrana. Jako je teško svim proizvođačima vještačke ishrane da izimitiraju majčino mlijeko“ – objašnjava Liliom.

Prema njenim riječima, neonatolozi su deficitarna profesija na Balkanu.

„Riječ je o vrlo stresnoj i jako osjetljivoj djelatnosti jer su bebe, same po sebi, najosjetljivija populacija u našem društvu i ogromna je odgovornost raditi taj posao. Uz bolesno dijete ili zdravo novorođenče i nedonošce obično imate još dvije izuzetno zabrinute osobe, a to su majka i otac. Bitno je napomenuti da se dešavaju porođaji lošeg ishoda, što bi predstavljalo da se, nažalost, završavaju smrtnim ishohom na samom porođaju ili već mrtvom rođenom bebom koja je umrla intrauterino, dok je bila u stomaku kod mame i to predstavlja veliki stres kako za majku, tako i za medicinsko osoblje“ – ističe Liliom.

Period trudnoće i prvi dani života novorođenčeta, objašnjava ona, mogu da budu veoma zahtjeni po roditelje koji su često zasuti različitim informacijama o tome kako da brinu o svojim bebama.

„Roditelji često prolaze kroz težak period kada uče kako da se brinu o bebi, da je oblače, kupaju, hrane, da se naviknu na odsustvo sna. Koliko god da novorođenče donosi radost, ono donosi i veliku odgovornost. Bitno je da pri prvom kontaktu roditelju znaju kako da pravilno uhvate bebu. Pridržavanje glavice je zadatak roditelja s obzirom da beba fiziološki ne može sama da drži glavu. Okretanje bočno bebe, pa tek onda podizanje je isto vrlo bitno zbog jačanja muskulature leđa. Sljedeće što bi trebalo da znaju jeste da neke tačke na glavi tzv. fontanele treba izbjegavati koliko god je moguće. Ukoliko žele da bebi obrišu glavu to treba da urade nježnim, kružnim pokretima“ – navodi Liliom.

Kako kaže, udobna odjeća je ključna za mirno i odmorno dijete i treba biti od prirodnog materijala.

„Bitno je znati kako dojiti bebu. To možda zvuči jednostavno, ali može zaista biti prepreka za majku, bebe i babice bi trebale u porodilištima da obučavaju majke da što prije savladaju tu tehniku. One su od velike pomoći mamama.

Nakon dojenja podrigivanje bebe je takođe od velikog značaja da bi se beba osjećala prijatno i da bi disala pravilno. Bebe koje se dobro osjećaju, dobro će i jesti i dobro će spavati.

Sa prvim kupanjem bi trebalo da se sačeka sve dok pupčana vrpca ne otpadne. Prebrisavanje djeteta je sasvim dovoljno u prvim danima života. Trebalo bi paziti da se pupčana vrpca ne pokvasi tokom prebrisavanja jer može doći do nakupljanja bakterija jer je to već onda vlažna sredina i njima je to pogodno za razvoj i stvaranje infekcije. Majke koliko brinu o bebi, toliko moraju i da brinu o sebi. Savjetuje se da dobro jedu. Postoji posebna ishrana dojilja koje bi trebalo da se pridržavju, da spavaju redovno. Obično se savjetuje da se spava kad i njihovo dijete. To bi trebalo obezbijediti dooljno sna“ – priča Liliom.

Kaže se: „Kako se osjećate vi, tako se osjeća i vaša beba“.

„Bebe imaju specijalne neurone koji se kao ogledala preslikavaju i imitiraju šta mama ili tata rade. Ako se mama smije, beba se smije, ako je mama ozbiljna, beba će se isto uozbiljiti, ako ste nervozni, bijesni, napravite neku mimiku, beba će to da ponovi.

Ja im uglavnom pomažem u kućnim uslovima nakon otpusta iz bolnice pri njezi pupčanika, pri povijanju pelenica, masaži stomačića, kad novorođenče ima grčeve, postavljanjem nasokastrične sonde uglavnom kod nedonoščadi zbog prematuriteta i nedostatka koordinacije refleksa sisanja i gutanja,  inhalacije, davanju terapije koje je ljekar prepisao, kod kupanja, obuke mamica oko svega prethodnog što sam navela. Zatim uzimam urin za analize, radim vježbe sa bebama koje imaju hipotonus mišića da bi ojačale, vježbe.pripremu za sjedanje, puženje, vojta vježbe, pomognem oko ishrane itd“ – ističe Liliom.

Kako navodi, velika je odgovornost raditi sa bebama. 

„One su najosjetljivija populacija u našem društvu koja nema još izgrađen imunitet, prilagođava se na spoljašnje uslove koji su potpuno drugačiji od intrauterinih uslova. Bebin prvi zadatak kada se rodi jeste da krene samostalno da diše. Poslije toga je velika odgovornost na nama, da se uradi sukcija kojom će da se izvuče tečnost iz usta i nosića kako bi pročistili disajne puteve, presjecanje i obrada pupčanika. Sve to ona ne može sama uraditi, potrebni smo joj mi. Slijedi hranjenje bebe. Odgovornost je generalno velika jer da bi novorođenče ostalo u životu može mu tu pomoći samo odrasla osoba jer je obeba nesposobna da se brine sama o sebi. Sve što vi uradite za to ste vi odgovorni, ako ne uradite takođe ste vi odgovorni.

Raditi sa odraslom osobom koja zna da komunicira, da vam kaže šta joj je, šta je boli, da li je nešto boli, da li je gladna -  ne može da se poredi sa tek novorođenom bebom gdje vi doslovno morate da nagađeate šta je njoj kada plače, jer ona ne zna da kaže“ – priča Liliom. 

Kako navodi, plakanje kod bebe razlikuje se u odnosu na to šta joj je potrebno. 

„Mi moramo da prepoznamo po plaču kada je beba gladna, kada je nešto boli, kada je uplašena, da li plače samo jer joj je dosadno. Različito je plakanje za sve ovo, a sve je na vama. Ako protumačite pogrešno, vi ćete biti odgovorni za to“ – objašnjava Liliom. 

Prema njenim riječima, nije isto davati infuzije bebi i odraslom čovjeku. 

„Odraslom čovjeku su vene većeg promjera i lijepo se vide. Bebine vene su malog promjera, što otežava medicinske procedure.

Bebe se uglavnom bodu u temporalnu venu na glavi. Ovdje ima najmanje potkožnog masnog tkiva i mi kad isprovociramo bebu da plače, te vene će da nabreknu i mi ćemo jako lijepo da ih vidimo.

Bebe i odojčati generalno ne smiju dobijati injekcije u glutealni mišić dok ne prohodaju. Uglavnom do treće godine se ne daje jer je glutealni mišić nerazvijen i lako se može povrijediti nervus ishiadicus koji prolazi ispod, pa da dijete uopšte i ne prohoda. Zato je vrlo bitno da prvo prohoda.

Ako dijete ima jači glutealni mišić negdje se čak praktikuje da može da se da, ali samo pola igle se aplikuje. Pravila se razlikuju od uzrasta do uzrasta i to mora zaista da se poštuje i da se zna kako bi se spriječile greške i posljedice koje mogu nastati“ – poručuje Liliom.