Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Istaknuta novinarka Lidija Kojašević Soldo novinarstvo ne doživljava kao posao, već kao misiju dokumentovanja sudbina i vremena. To je kazala u današnjoj emisiji “Nedjeljni razgovor”, a povod za susret u studiju je nedavna promocija njene knjige „Ljudi mog vremena“ u Kotoru, zbornik reportaža i razgovora objavljenih tokom decenija predanog rada, uz likovno oblikovanje koje je osmislio strip autor i ilustrator Srećko Gall.

Kako pisati o drugima, a ostati svoj? Kako zadržati profesionalnu distancu, a istovremeno dopustiti da te sagovornik dirne i promijeni? Na ta i brojna druga pitanja Soldo odgovara s onom mješavinom skromnosti i jasnoće koju samo iskusni ljudi imaju.

„Ti razgovori nisu bili klasični intervjui. Bile su to životne priče. Ljudi su mi zaista davali dio sebe i osjećala sam obavezu da budem pažljiva prema svakoj njihovoj riječi“, objašnjava Soldo za Radio Kotor.

U knjizi je portretisala sedamdeset ličnosti, od poznatih imena, poput, Đorđa Balaševića i Pere Zubca, do Slavke, Romkinje iz naroda ili sajdžije Joke iz starog zanatskog ateljea. Svi oni, svako iz svoje perspektive, nose ono što Soldo naziva „pečatom vremena“.

„Glavni kriterijum je uvijek bio da su to vrijedni ljudi, koji nisu lagano prošli ispod zvijezda”, rekla je, podsjetivši na važnu ulogu urednika Esada Kočana u odabiru sagovornika/ca.

U razgovoru je bilo riječi i o ratu, izbjeglištvu, počecima u novinarstvu, prvoj mašini koja „stalno puca“ i intervjuima koji su joj zauvijek ostali urezani, poput onog sa snajperistom iz Sarajeva, u kojem je, kako kaže, cijelim bićem pokušavala da probudi grižu savjesti kod sagovornika.

„Najteže je bilo pomiriti emocije i profesionalizam. Ali uvijek sam željela da pronađem zrnce dobra u ljudima, čak i u najmračnijim vremenima“, dodala je, prisjećajući se rada tokom opsade Sarajeva i ulogu novinara/ki u ratnim okolnostima.

Lidija Kojašević Soldo je godinama pisala za Monitor, NIN, Pobjedu, bila dopisnica Telegraf-a. Radila je u inostranstvu, u izbjeglištvu, izvještavala iz Beograda, Sarajeva, Haga. A onda se, kako kaže, „sa suprugom vratila tišini i ljepoti“, u Radoviće, mjesto gdje je obnovila staru kuću i pronašla mir.

U pripremi je, otkriva nam, još jedan zbornik. Ovaj put sa fokusom na izbjeglice i migracije, ali ne kroz statistike, već kroz lične sudbine onih koji su se snašli u novim sredinama i onih koji nisu.

Na pitanje, što danas znači dobar intervju, odgovara jednostavno: „To je onaj u kojem sagovornik/ca zaboravi da je pred mikrofonom i samo bude čovjek”.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.