Društvo

Tekst i foto: Biljana Marković

Kotoru nedostaje organizovana instuticionalna služba koja će se baviti isključivo zaštitom bedema, najznačajnijim kulturnim dobrom zaštićenog Područja Kotora i jednim od najznačajnijih resursa grada, ocijenio je za Radio Kotor dr Ilija Lalošević, koji je svojevremeno bio direktor nekadašnjeg Regionalnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture (RZZSK) Kotor.

Pored toga što su bedemi dio prirodnog i kulturnog istorijskog Područja Kotora, koje se od 1979. godine nalazi na listi Unesko-a, podsjeća da je sama tvrđava Sveti Ivan od 2017. godine uključena u transnacionalnu nominaciju odbrambene venecijanske arhitekture, zajedno sa šibenskom tvrđavom Sveti Nikola, zidinama Zadra, te još nekoliko kulturnih dobara Italije, među kojima je čuvena Palma Nova.

„Tako da status i resurs je tu, bez ikakve sumnje jedan od najznačajnijih, međutim, nemamo organizovanu institucionalnu službu koja će se sistematski baviti samo bedemima. Dijelom smo to imali prije 20-tak godina dok je postojao Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture, ali smo izgubili, a nismo našli novu instuticionalnu šemu kako da to funkcioniše“, rekao je Lalošević. 

Dubrovački bedemi, kaže, imaju svog domaćina još od 1930.  i neke godine koji se i danas, možda u malo izmijenjenom obliku, o njima stara.

Nekadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture je 2000. godine pokrenuo proceduru za institucionalnu brigu o bedemima, pribavljena je bila i adekvatna oprema, opredijeljeni za to prioriteti tadašnje operative Zavoda, pokrenuti pilot projekti sa američkim ambasadorom, japanskom Vladom, Uneskom, Evropa Nostrom.

„Međutim, kako je taj zavod ukinut, transformisan, ali na način da je ovo što je ostalo nefunkcionalno, proces je tu zaustavljen.  Nešto se radilo kroz Direkciju za izgradnju i uređenje Kotora, ali maltene kao prva pomoć – da se očiste staze, obnove stepeništa, rampe, omogući pristup, iako na dobrom dijelu bedema i dalje nemate siguran pristup, jer su u ruševnom stanju i opasni su za posjetu. Dakle, nedostaje sistematizovana, organizovana briga institucije koja će se o tome starati, pa onda dalje sve ide iz toga. Nemamo čak ni odgovarajući snimak postojećeg stanja“, upozorava Lalošević.

Uz podsjećanje da su stručnjaci iz Poljske nakon zemljotresa koji je pogodio Crnogorsko primorje 1979. godine, radili fotogrametriju, te da je potom bilo  sporadičnih pokušaja da se organizuje staranje o zidinama, ali ne sistematično, ističe da ta dokumentacija više nije upotrebljiva, odnosno prevaziđena je.
Sada su nam, dodaje, potrebni laser skener, oblaci tačaka, aerofotogrametrije i drugo. 

Kako navodi, bilo je pokušaja da se sistematska briga organizuje, ali ispostavilo se da jako puno košta.
To im je, napominje, bilo rečeno u vrijeme kada je Opština Kotor „bacila milion eura“ za projekat tunela i lifta do San Đovanija.

„Jedne potpuno neadekvatne intervencije. Da su te pare bile date za izradu projekta same tvrđave, do sada bi to bilo završeno. Naravno, samo izvođenje ide u fazama, ali projekat se mora zamisliti u cjelini i uraditi u cjelini. To je veliki, ozbiljan posao i to se ne može raditi ad hoc, na parče, od danas do sjutra“, podvlači on.

Gotovo sve značajnije tvrđave u okruženju, čak i one koje nisu na Unesko listi, imaju, kaže, određenu agenciju, organizovanu grupu stručnjaka koja će se o njima starati.

Primjera radi, osim Društva ljubitelja dubrovačke starine, u Dubrovniku još uvijek postoji Zavod za obnovu Dubrovnika, ustanova poput nekadašnje kotorske „Obnove“.

„Koju Kotor, kao ni Zavod za zaštitu spomenika kulture, više nema. Dakle, to mora biti organizovano, institucionalizovano, moraju postojati ljudi koji će se isključivo time posvećeno baviti i planirati red poteza, aktivnosti, što trenutno nije u nekakvom stanju funkcionisanja“, konstatuje Lalošević. 

Postoje tri pristupa tvrđavi – na Škaljarskoj pjaci, na Gurdiću i na Parilu iza Crkve Svete Marije Koleđate, ali navodi, jedan neformalni ulaz od Špiljara.

„Gdje je bivša toparnica pretvorena...dodate su neke improvizovane stepenice. Taj prolaz je relativno lako blokirati“, kazao je Lalošević.

Na pitanje, na koji način se u gradovima koji imaju fortifikacije poput Kotora, obavlja čišćenje zidina, pojašnjava da grad ima specifičnu mikroklimu, tačnije da velika vlaga pospješuje stvaranje mahovine i lišajeva.

Zbog toga se, podvlači, čišćenje bedema mora obavljati isključivo čistom vodom, pod umjerenim pritiskom, pri čemu se ipak ostavlja sloj patine.

„Bedemi ne treba da budu bijeli kao da su sagrađeni juče. Ne treba ih pjeskariti, jer ta metoda destruktivno djeluje, ali naravno treba skinuti prljavštinu“, zaključuje dr Lalošević.