Društvo

Peraški bobi su više od slatkiša. Oni su nesvakidašnji specijalitet, dio lokalnog, gastro identiteta i ponos domaćica ovog bokeljskog grada. U pitanju je prženo tijesto, a proizvod je vještine, strpljenja, tradicije i majstorskog umijeća domaćica iz Perasta, prenošenog s koljena na koljeno.   

Danas ih priprema veoma mali broj domaćica. Za pripremu ovog kolača koji ima oblik zelenog povrća-boba, kažu nam, potrebno je puno strpljenja i pažnje. Dok se prže, na površinu suda se stvara velika pjena koja se stalno mora sklanjati, a cio proces je veoma spor i zahtjevan.

Peraštanka, Danka Lalošević bobe priprema dugi niz godina, a za emisiju “Nedjeljni razgovor” otkriva njihovu specifičnost.  

“Ova poslastica se priprema jedino u Perastu, samo jednom u godini i to utorkom pred čistu srijedu, jer to vrijeme predstavlja završetak poklada i početak korizmenog vremena pred Uskrs. Za tijesto je potrebno puno jaja i masti, što na neki način oslikava ekonomsku moć Perasta u prošlosti”, pojašnjava Lalošević.

Originalan recept podrazumijeva: šest jaja, pola kilograma masti, isto toliko šećera i mekog brašna po potrebi, dok se ne umijesi glatko tijesto srednje gustine.

“Bitno je pažljivo napraviti oblik povrća-boba. Pred prženje u dubokom, vrelom ulju, na pripremljenim kuglicama se nožem ureže prorez kako bi imali prepoznatljiv izgled. To su nekada stare Peraštanke vješto radile uz pomoć palca. Morate biti jako brzi, jer se tokom prženja ulje zaprlja od velike količine šećera. Uvijek ih pripremam sa sestrom. Dok jedna pravi loptice i formira oblik, druga prži, pa je tako proces pripreme dosta brži i jednostavniji”, rekla je Lalošević.

Recept koji Danka ima je autentičan, a naslijedila ga je od svoje bake. Bilo koja modifikacija ili promjena u sastojcima za pripremu ove poslastice, naglašava, nije poželjna ako želite originalan ukus.

“Ukus bi se znatno promijenio ukoliko bi se u tijesto dodali korica limuna, štapić vanile, rum ili neki drugi sastojak koji današnje domaćice danas najčešće same dodaju kako bi im kolač bio posebno aromatizovan. Starinski kolači pravljeni  su od malo sastojaka i što su duže stajali, bili su ukusniji. Peraške bobe čak i ne posipamo prah šećerom”, napominje Lalošević, dodajući da je ukus neponovljiv, što potvrđuju i svi koji su imali priliku da ih degustiraju.

Manifestacije koje se danas organizuju po mjestima u Boki, između ostalog, imaju za cilj promociju autentičnih jela, specijaliteta koji su karakteristični za svako mjesto. To je, između ostalog, razlog da Danka bobe danas pravi češće.

Vrijedne Peraštanke su oživjele i tradicionalnu izradu koromana.

Radi se o suvom pecivu  koje se posebno priprema svakog 1. maja, za vrijeme podizanja Mađa. Po tradiciji, tada se služe uz bijelu kafu, kako bi se mještanima/kama, ali i posjetiocima Perasta dočarao duh prošlih vremena.  

Kako su nam ispričali potomci starih Peraštana, prije 80-tak godina, pekari Milenko Dabović, koji je bio zaposlen kod gazde Tripa Todorovića i Gojko Mustur, rado su pripremali koromane.

U ovom gradu su postojale dvije pekare, kod nekadašnje zgrade Jadran Perasta (Penčići) i u neposrednoj blizini sadašnjeg Dobrovoljnog vatrogasnog doma „Bogoljub Brezić“. Osim hleba koji se na kilogram prodavao u standardnom i u obliku pletenica od bijelog, pšeničnog brašna sa hrskavom koricom i mekom sredinom i koromana nanizanih na konopac, u to vrijeme prodavali su se i suvi, pravougaoni, reckavi keksi, sa preovlađujućim ukusom strugane, limunove korice. Hleb se nije mogao dodirivati rukama i kao danas uzimati sa polica, već su ga pekari izdavali kupcima sa izvjesne distance, preko velikog, drvenog banka. Mjerio se uz pomoć vage, a ukoliko je nedostajao koji gram do jednog kilograma, pekari bi otkinuli dio od drugog hleba, kako bi mjera bila precizna. Pekare nisu imale utvrđeno radno vrijeme, već su radile dok se sva peciva ne rasprodaju.

U to doba, prije 50-tak godina, u Perastu je radio restoran vlasnice Tomice Marković u prostoru današnje Vile Perast (pored palate Vicković). Nudila su se razna jela, kolači, najčešće pišingeri i kotorska pašta, a gosti su mogli uživati i u točenom pivu koje se služilo u kriglama. U ljetnjoj bašti ispred restorana, uz živu muziku i zvuke tamburice, bubnja i harmonike, gosti bi nerjetko i zaplesali.   

Kako saznajemo do Peraštana, seljani iz Gornjeg Orahovca, Krivošija i Cuca donosili su drva, sir, krtolu, bijelo zelje nerjetko po porudžbi, na kućnu adresu porodicama u ovom gradu, a višak proizvoda prodavali su na malom pazaru koji je bio smješten u centru grada, kod crkve Svetog Nikole. Voće, povrće i mliječne proizvode postavili bi na dva kamena stola, a sve doneseno bi obično bilo rasprodato prije podneva. Peraštanke su uglavnom pazarile trešnje, višnje, smokve, kostanje iz Stoliva i Kostanjice. Pravile su razne vrste likera, od višnje, kao i od posebno mirisne vrste ruže. Naročito aromatični bili su likeri od cvijeta narandže i rogača koji je nekada rastao u brdima, iznad peraških kuća. Stari peraški barkarioli Špiro Milinović, Špiro Lazarević i Đuro Linda gucem na vesla prevozili su putnike iz Perasta na Verige. Putnike je, od stolivskog mula do Pošova u Perastu, prevozio Niko Lučić. 

Ovonedjeljnu emisiju uređuje i vodi Sanja Čavor, a reprizu možete poslušati večeras od 19 sati i 30 minuta.

Tekst: Sanja Čavor