Društvo

Gošća emisije “Ljetnje priče” bila je Biljana Kraljević, naša sugrađanka i profesorica fizičkog vaspitanja, koja nam je ispričala nesvakidašnje iskustvo tokom boravka u Africi.

Tragom glasa u srcu, dosta svog vemena, znanja i ljubavi posvetila je djeci Afrike, koja se  smatra najsiromašnijim kontinentom sa najvećim brojem djece bez roditeljskog staranja.
 
Prvi put je u Tanzaniji boravila godinu dana, kao jedna od misionarki, volonterki,  preko Udruge “Zdenac”, hrvatske humanitarne organizacije, koja je svake godine slala volontere da pomažu djeci u bolnicama i školama.

“Pomagati ljudima u Africi, posebno djeci bez roditelja i napuštenim starima, za mene je bila potreba koja se morala ispuniti.  U početku je bilo jako teško. Trebalo se navići na drugi kontinent, nepoznate običaje i pravila, različitu kulturu, prihvatiti specifične uslove i shvatiti gdje smo došli. Međutim, kada smo se upoznali sa ljudima koji su živjeli u selima, gdje smo i mi bili smješteni,  i kada smo shvatili značaj naše misije, dani su sve brže prolazili. Na kraju nam je bilo žao što odlazimo”, započela je priču Kraljević.

Kako nam je Biljana ispričala,  jedno je vrijeme ujutro bila angažovana u laboratoriji bolnice, a popodne predavala engleski jezik mališanima.

Obrazovni sistem u Tanzaniji nije organizovan na najbolji način pa dosta djece odustane već posle osnovne škole. Jedan od razloga tome je što se i državne i privatne škole plaćaju.
Postepeno se privikavala na život i činjenicu da većina djece u selima vodi borbu za opstanak. Osnovna škola je mnogima bila samo mjesto gdje im je obezbjeđen jedan obrok i uniforma.

Učionice su često polusagrađeni prostori, a razredi  broje i po stotinu učenika koji sjede na zemlji, jedni drugima u krilu, te nije rijedak slučaj da dijete dođe do kraja osnovnog obrazovanja a da ne nauči ni pisati, ni čitati.

Suočena sa takvom situacijom, Biljana je imala želju da pomogne upravo najugroženijoj i najsiromašnijoj djeci.

Uspjela je da ih okupi, olakša im život i pomogne u osnovnom obrazovanju. Isprva ih je zainteresovala sportskim aktivnostima, a zatim su djeca sama izrazila želju za učenjem i napredovanjem.

Sve je u Africi usporeno, posebno promjene, zato je važno da se ide korak po korak, a onda, s vremenom humanitarni rad dobija sve više smisla. Tada i mala kap pomoći u moru potreba postane važna.

“To je smisao života – pomagati. Mi smo radili male stvari, ali bezbroj malih stvari u jednom danu je veliko, posebno u zemlji gdje se djeca raduju sitnicama, tanjiru riže ili bombonu”, naglasila je Kraljević.

Interesovalo nas je kako se sporazumjevala sa djecom i mještanima.

“Sporazumijevali smo se isprva na engleskom, a ubrzo i na njihovom – svahili jeziku. Dijete se na svahili kaže toto. U posebnom sjećanju su mi ostala djeca koju sam upoznala kao siročad, na ulici, bukvalno gole i bose, kojima sam se posebno posvetila i uz pomoć Udruge uspjela da ih školujem. Ta djeca, Daudi, Čarls, Laeli,  Ajzek, Čatira…. iako su živjela od milosti tuđe, ono malo što su imala djelila su sa ostalim siromasima i bolesnima. Ponosna sam, jer sam im bila primjer, da se i u njima razvije osjećaj empatije i potreba za pomoći drugome”, nastavlja priču naša gošća Biljana Kraljević.

Dječak Čarls se posebno isticao u želji za učenjem, jako vrijedan i  odgovaran, sa velikim potencijalom za napredak.  Biljana je uložila svoja sredstva, uz pomoć roditelja i prijatelja, i uspjela je da ga upiše u jednu od najboljih i najskupljih srednjih škola u Tanzaniji. Dječak je opravdao njeno povjerenje i završio srednje obrazovanje kao jedan od najboljih učenika i najbolji sportista. Na dodjeli diplome, nije se znalo ko je bio više ponosan postignutim uspjehom, Čarls ili njegova starateljica Biljana Kraljević.
 
“Nažalost pored lijepih trenutaka, bilo je i onih teških, kada čovjek mora ugasiti emocije. Trenuci u kojima se mora smoći snaga, nastaviti dalje, jer najlakše je odustati i plakati. U toku mog boravka, vezali smo se za jedno malo siroče Danijelija. Rođen je sa HIV-om, roditelji su mu preminuli. Svakodnevno smo ga posjećivali, družili se i pomagali. Preminuo je i to mi je bio najteži trenutak. Svjesna sam da je nemoguće svima pomoći”, osvrnula se Kraljević na nešto što ju je duboko potreslo tokom boravka u Tanzaniji.
 
 U  tom drugačijem i neočekivanom svijetu smjestilo se baš najviše ljepote  života. Impresivno je koliko je malo potrebno za sreću, često samo bombon, na svahili “naomba pipi”.

Tanzanija je prekrasna zemlja, živopisnih boja, mirisa i ukusa.  

Istinita je ona rečenica da ko jednom vidi Afriku, stalno joj se vraća.

“Nekoliko puta sam se vraćala u Tanzaniju, svojom inicijativom i sredstvima. Period kovid pandemije me je onemogućio da je još jednom posjetim, ali sam sigurna da ću joj se ponovo i ponovo vraćati. Nadam se da će to biti uskoro”, zaključuje Biljana Kraljević. 
 
Tekst i foto: Nataša Jotić