Društvo

Dok ove godine ponosno slavimo 100 godina organizovanog turizma u Kotoru, vraćamo se na mjesto koje je kroz čitav taj vijek bilo i ostalo prva turistička atrakcija, srce grada i njegova najbrža novinska agencija – na naš legendarni markat!

Ako su hoteli „Vardar“ i „Slavija“ bili saloni u kojima su se dočekivali furešti, markat je bio mjesto gdje su ti isti gosti dolazili da upoznaju sirovu, duhovitu i ponosnu dušu Kotora. Podno morskih zidina, to nikada nije bilo samo mjesto obične trgovine, već prava „otvorena scena“ na kojoj se svakog jutra, pred očima zadivljenih putnika, igrala autentična komedija dell'arte. To je bilo jedino mjesto u gradu gdje su se sve titule gubile, a cijenio se samo brz jezik, dobar škerac i roba prve klase!

Iako tradicija kotorske pjace seže još u daleki 15. vijek (kada se pazarilo unutar zidina, ispred katedrale Sv. Tripuna), markat se na današnju lokaciju preselio oko 1905. godine. Tada je opština Kotor otkupila ovaj prostor podno bastiona od austrougarske vojske kako bi napravila tržnicu na otvorenom. To znači da su prvi organizovani gosti, koji su prije tačno jednog vijeka počeli da otkrivaju ljepote Kotora, zaticali markat na istom ovom mjestu gdje i vi danas činite đir!

Pjaca kao društveni filter i prvi „turistički obilazak“

Strani turisti, naviknuti na uštirkane i tihe bečke markete, ostajali bi zatečeni ovom našom mediteranskom vrevom. Za njih je markat bio živi muzej i kulturološki šok! Dok su oni posmatrali, domaći su živjeli svoj ritam – na markat se dolazilo da se vidi ko je s kim progovorio, ko je osiromašio, a ko se malo „ugofio“ (udebljao).

Bila je to arena u kojoj su se sretale:

Gospođe iz grada: Dolazile su sa služavkama, uvijek u šeširima, glumeći strogoću pred fureštima.

Žene iz zaleđa: Prave snage prirode koje su preko kotorskih serpentina na leđima donosile domaće proizvode i drva. One su bile jedine koje su mogle da „izađu na crtu“ gradskim gospođama u cjenkanju, a turisti su ih fotografisali kao pravo čudo tradicije!

Bilo je na markatu i legendarnih škeraca koji se i danas prepričavaju:

Pikanterija o pršutu: Tražio neki uobraženi stranac da mu se pršut sječe „tako tanko da se kroz njega vidi katedrala Sv. Tripuna“. Stari prodavac mu odreže feticu, podigne je ka suncu i kaže: „Gospodine, kroz ovaj se vidi i London, ali će vas to koštati kao da ste tamo pošli!“

Kraljevska proba: Kada je britanski kralj Edvard VIII 1936. godine posjetio Kotor i htio na markatu da kupi voće, jedna mu je Grbaljka gurnula smokvu u ruku i skresala: „Jedi, jadniče, vidi kakav si suglisav (mršav), neće te ona tvoja Engleskinja imat za šta uvatit!“ Kralj, iako nije razumio ni riječ, nasmijao se na ton, osjećajući da ga u Kotoru niko ne štedi zbog krune. To je bio turizam u svom najizvornijem obliku!

U ribarnici đe riba „progovori“: Postaviti pitanje „Je li svježa?“ kotorskom ribaru oduvijek je bilo najopasnije, pa makar bili i strani lord. Jedan ribar je gospodinu koji je sumnjičavo gledao u barbuna odgovorio: „Šjor, jutros je bila u moru, a sad bi da je u tebi. Ako ti se ne sviđa, poljubi je pa je pušti nazad, ionako mi je žao što sam je izvadio za tebe!“

Nasljeđe koje moramo sačuvati

Danas, 100 godina od organizovanog kotorskog turizma, markat je i dalje tu, pod istim zidinama. Ipak, budimo iskreni – vremena su se promijenila. Nema više one nekadašnje vreve, magarad i barke na vesla zamijenili su moderni kombiji, a glasni smijeh i cjenkanje sve češće ustupaju mjesto tišini modernog doba i uštirkanim supermarketima. Stari grad se mijenja, a sa njim i ritam markata, koji danas bije malo tiše nego nekada.

Uzdahnemo ponekad za onim vremenima kad su tezge pucale od onih pravih, crvenih i mirisnih grbaljskih pamidora, od kojih je nekad mirisao čitav pazar, a koje danas jedva možete naći. Nema više tog izobilja, ali onaj preostali zvuk cjenkanja, miris bokeljskog sira i onaj prgavi, a topli humor još uvijek prkosno odzvanjaju subotom ujutru. I to zahvaljujući onim rijetkim, vjernim domaćima koji i dalje, sa istim žarom, otvaraju svoje banke (tezge) i ne daju da se ugasi plamen tradicije.

Jer turisti u Kotor nikada nisu dolazili samo zbog hladnog kamena, palata i bedema – dolazili su zbog ljudi i zbog života. Bez markata, Kotor rizikuje da postane samo prelijep, ali tihi muzej. Uz markat, on je i dalje živ grad koji već puni vijek svakom putniku namjerniku pruža onaj pravi, nezaboravni gastro i životni šug.

Zato, ove subote, produžite korak do markata. Kupite domaće, proćakulajte sa domaćinima, sačuvajmo našu otvorenu scenu od zaborava. Jer tradicija se ne slavi samo riječima, nego i koracima. Vidimo se na markatu!

(TO Kotor)