Društvo

Dvadesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme početaka. Osnivala su se društva, uređivao grad, otvarali novi putevi prema gostu, pojavljivali prvi organizovani prevoznici, turistički vodiči i mjesta na kojima je stranac mogao dobiti informaciju, pronaći smještaj ili dogovoriti izlet.

Tokom tridesetih, ono što je počelo kao vizija pojedinaca i nekoliko upornih kotorskih entuzijasta već je preraslo u nešto mnogo ozbiljnije. Turizam u Kotoru krenuo je uzlaznom putanjom.

Grad je imao svoje hotele, pansione i kafane. Imao je turističko društvo, biletarnice i parobrodske veze. Na kotorskoj rivi pristajali su putnički brodovi, a automobili su bili spremni da putnike povedu dalje – prema Lovćenu, Cetinju i drugim odredištima. Organizovani su izleti, a Kotor se sve češće pojavljivao u turističkim vodičima.

Na toj maloj turističkoj karti grada stajala su i imena koja danas pripadaju gotovo zaboravljenom Kotoru „Grac“, „Vardar“, „Slavija“. Uz njih „Dojmi“, pansioni i svratišta – mjesta na kojima se objedovalo, sjedjelo, razgovaralo, čekalo brod ili dogovaralo naredno putovanje.

Stari „Grac“, koji je goste primao još od XIX vijeka, bio je obnovljen početkom tridesetih. „Vardar“ i „Slaviju“ nalazimo među hotelima koje su turistički vodiči preporučivali putnicima. „Dojmi“ nije bio samo kafana – bio je jedno od mjesta društvenog života grada, sa pozornicom na kojoj su se održavale predstave, koncerti i druga okupljanja.

A „Slavija“ je upravo pred rat dobijala novi izgled. Hotel je proširivan i dograđivan, kao da se i sam grad pripremao za vrijeme u kojem će gostiju biti sve više.

I brojke su govorile da Kotor ide u tom pravcu. Godine 1939. u gradu je evidentirano više od hiljadu turista, dok je broj noćenja bio veći nego prethodne godine.

Ali iza tih brojeva nijesu stajale samo statističke kolone.

Stajali su ljudi.

U sačuvanim hotelskim evidencijama nalazimo imena stranaca koji su odsjedali u „Slaviji“ i „Gracu“, njihovo državljanstvo, broj dana koje su proveli u gradu, pa čak i razlog dolaska.

Negdje je zapisano „poslovno“, negdje „zabavno“.

Mali podaci koji danas mnogo govore.

Govore o gostu koji dolazi, ostaje i putuje dalje. I o čitavom lancu ljudi koji je postojao oko njegovog dolaska – hotelijerima i konobarima, šoferima i brodarima, ljudima koji su prodavali karte, davali informacije ili vodili putnike prema Lovćenu i Cetinju.

Krajem tridesetih činilo se da su pionirske godine ostale iza grada.

Sve je ukazivalo da će četrdesete donijeti nastavak tog uspona.

Dogodilo se upravo suprotno.

Došao je rat.

Drugi svjetski rat nije Kotoru oduzeo samo nekoliko turističkih sezona.

Prekinuo je jedan razvoj.

Godinama stvarana mreža hotela, pansionskih soba, kafana, turističkih društava, prevoznika i biletarnica izgubila je svijet kojem je bila namijenjena.

Putovanje više nije značilo odmor.

Brod nije značio samo dolazak putnika.

Automobil nije vozio samo na izlet.

A hotelska soba više nije nužno čekala gosta sa koferom.

Promjena se možda najjasnije mogla vidjeti upravo na kotorskoj rivi.

Na mjestu na kojem su se samo nekoliko godina ranije susretali putnički brodovi, automobili i ljudi koji su dolazili i odlazili, rat je donio sasvim drugačiju sliku – ratne brodove, vojna vozila i uniforme.

Dvije fotografije koje prate ovu priču sačuvale su upravo taj kontrast.

Na jednoj – Kotor 1934. godine: putnički brod „Kralj Aleksandar I“, automobili i ljudi na rivi.

Na drugoj – ista kotorska obala u ratnom vremenu: ratni brod, vojna vozila i vojnici.

Dvije perspektive istog grada.

Ista riva. Isti Kotor. Sasvim drugo vrijeme.

Grad koji je prethodnih decenija učio kako da otvara vrata putnicima ušao je u vrijeme okupacije, nestašica, straha i rata.

Sličnu promjenu doživjela su i mjesta koja smo do tada vezivali za boravak gostiju.

„Slavija“, proširivana pred rat kao znak turističkog razvoja grada, tokom ratnih godina dobila je sasvim drugačiju ulogu.

Za samo nekoliko godina – od hotela koji se pripremao za nove goste do prostora koji više nije živio svojim nekadašnjim turističkim životom.

Jer rat ne ostavlja uvijek urednu dokumentaciju o onome što je prekinuo.

Ponekad ostavi samo ime na staroj reklami, fotografiju zgrade koje više nema ili hotelski spisak gostiju iz vremena kada se još vjerovalo da će naredna sezona biti bolja od prethodne.

A onda je došla 1945.

Rat je bio završen, ali se život nije mogao jednostavno vratiti na mjesto na kojem je četiri godine ranije zaustavljen.

Promijenila se država. Promijenio se društveni i privredni sistem. Neki hoteli i ugostiteljski objekti mijenjali su namjenu, a grad je iz rata izašao sa sasvim drugačijim potrebama i mogućnostima.

Turizam je morao da počne gotovo iznova.

Trebalo je obnoviti smještaj, uspostaviti saobraćaj, organizovati ugostiteljstvo, stvoriti nove institucije i ponovo pronaći mjesto Kotora na putu putnika.

I upravo tu završava se prvo veliko poglavlje priče koju pratimo.

Od prvih turističkih društava i pionira organizovanog turizma, preko parobroda, šofera, hotela, kafana, vodiča i biletarnica, Kotor je za nešto više od dvije decenije izgradio temelje organizovanog turističkog života.

Rat je taj uspon prekinuo.

Ali nije prekinuo potrebu da se u Kotor dolazi.

Kada su se ratne godine završile, pitanje više nije bilo može li se nastaviti tamo gdje se stalo.

Pitanje je bilo – kako početi ponovo?

Odgovor neće dugo čekati.

U godinama koje slijede nastajaće nove turističke i ugostiteljske organizacije, ponovo će se uspostavljati veze sa drugim gradovima, otvarati vrata smještajnih objekata i stvarati jedan drugačiji sistem turizma.

A onda će se dogoditi ono bez čega nijedna od tih promjena ne bi imala smisla.

U Kotor će se vratiti gosti.

Ne u isti grad iz kojeg su nestali početkom četrdesetih.

Ne u isti turistički sistem.

Vratiće se u Kotor koji će svoj turizam morati da izgradi ponovo.

I upravo njihovim dolaskom počinje drugo veliko poglavlje vijeka organizovanog turizma u Kotoru.

Fotografija 1: Kotorska riva u vrijeme Drugog svjetskog rata – ratni brod, vojna vozila i vojnici na prostoru koji je samo nekoliko godina ranije bio mjesto dolaska putničkih brodova i gostiju.
Izvor: Pomorski muzej Crne Gore.

Fotografija 2: Parobrod „Lovćen“ u kotorskoj luci, 1938. godine – prizor iz posljednjih godina predratnog razvoja putničkog prometa u Kotoru.
Izvor: Pomorski muzej Crne Gore.