Društvo

Gost emisije “Ljetnje priče” bio je naš sugrađanin Aleksandar Saša Kordić, kapetan duge plovidbe i fotograf.
 
Zanimljivo je kako je naš sagovornik na kreativan način povezao profesiju pomorca sa nastajanjem brojnih fotografija, svjedočanstvo različitih impresija sa dalekih putovanja.
 
Živopisni prikazi prirode, ekspresivni portreti, potraga za ljepotom, te zabilježen tren u vremenu, ono je što ga inspiriše i motiviše.
 
Portreti ljudi različitih krajeva svijeta, foto bilježenje je da su različitosti lijepe, a svaki narod i kultura posebna i važna na svoj način.
 
“ Započeo sam kao fotograf prirode, ali sam kasnije uvidio da jedno lice može puno toga da kaže, maltene kao jedna knjiga, tako da sam se sve više okretao portretu, posebo zato što sam išao po zemljama u kojima su standardi ljepote različiti”, priča Kordić.
 
Interesovalo nas je kako reaguju potpuni stranci kada im se priđe sa aparatom.
 
“U nekim zemljama i kulturama, npr. u arapskim zemljama morate biti jako obazrivi. Ne smijete usmjeriti foto objektiv bez pitanja, međutim ako priđete na odgovarajući način, pokažete im čime se bavite, steknete njhovo povjerenje. Takođe, u Indoneziji prisutna je kod ljudi urođena stidljivost. Međutim,  vremenom, nakon nekoliko dana pojavljivanja na istim lokacijama, sami su mi prilazili. Mjesto gdje nisam mogao da dođem do fografija je Australija,  gdje sam želio da snimim Aboridžine. Bili su fantastični likovi, djeca nevjerovatno prijatna za oko i fotografiju, ali nisam uspio. Smatraju da je to uzimanje duše, a ja nisam  želio da radim krišom, jer bi to bilo protivno mojim načelima”, kazao je naš sagovornik.
 
Iz pretežno lijepih iskustava razvila su se  prijateljstva, kontakti i komunikacija sa ljudima širom svijeta.
 
A da bi se vjerno prenijelo ono što se zaista želi, potrebno je beskrajno strpljenje.
 
“Znao sam da provedem sate na palubi čekajući delfine. To mi je pomoglo da pomorski ugovori prođu ugodno. Sva ta silna čekanja na provi, zalasci sunca, nevremena… Ostao mi je taj zapis kao nešto najvrijednije što sam sa broda donio”, navodi on.
 
Kako je kazao, bavljenje fotografijom počelo je sasvim slučajno, prije 15-tak godina u Japanu.
 
“Došao sam do kamere koju nisam znao da koristim. Prva fotografija koja se meni svidjela bila je neka kotorska mačka, tada sam shvatio da je moje interesovanje close-up. Ta prva fotografija pokrenula je čitav niz, tako da ih sada imam oko 40 hiljada spremljenih i otprilike 16 hiljada objavljenih”, prisjeća se Kordić.
 
Njegova djela bila su izložena u okviru izložbe fotograifja „3K“.
Aleksandar Saša Kordić, Stevan Kordić i Miško Kordić, svo troje već duže vremena prisutni na fotografskoj sceni Crne Gore, postavku su posvetili Boki, moru i putovanjima.
 
“ Bio sam pozvan od mojih rođaka, dosta iskusnijih fotografa od mene da organizujemo izložbu u Tivtu. Ideja mi se jako svidjela. To je bilo vrijedno iskustvo i dosta sam od njih naučio”, kaže Kordić čija je fografija “Delfinov ples” bila dio kolektivne izložbe “ Duga nad mostom” u  galeriji “Most” u Podgorici.
 
Ističe da su mu plovidba na teretnim brodovima, duži ostanak na sidru ili u luci , te razumijevanje kompanije za njegovu strast prema fotografiji pružili priliku da snimi  egzotične lokacije i ljude u specifičnim trenucima.
 
“Jedna od kompanija je kompletno opremila kancelariju mojim fotografijama. Jako sam ponesan da je među njima fotografija iz Vališta, zaliv Boke, na kojoj su moj unuk i pas kojeg smo tada imali.”
 
Poznato je da je profesija pomorca jedna od najspecifičnijih. Upućenost posade jednih na druge na ograničenom mjestu, posao koji je psihički i fizički zahtjevan, te opisan izrekom “hleb sa devet kora” ostavio je dubok trag u životu našeg sagovornika, te o teškim iskustvima sa broda rijetko priča po povratku na kopno.
 
Naprotiv, postoje i ona lijepa. Posebno prijatna sjećanja njeguje sa putovanja širom Latinske Amerike i Azije, gdje ljude krase predusretljivost i osmijeh uprkos skromnim životnim uslovima, a često i siromaštvu.
 
Fotografija je uhvaćeni trenutak, tren koji je neponovljiv, sjećanje na ono što se više nikada neće isto ponoviti. I ako fotografija pokazuje trenutak, onda album priča jednu čitavu priču, čitav jedan život. Mnogo je foto albuma koji Aleksandru Saši Kordiću znače, ali jedan pod brojem 159  je poseban. To je album naziva “Posljednja očeva” u kojem je samo jedna fotografija njegovog oca, kapetana Marka Kordića.
 
“ Fotografija je svima važna jer ima moć da snažno oživi sjećanje i vrati emociju”, iskren je Kordić.
 
Ono što ga privuče su oči, ističe, “sve počinje od očiju. Izraz lica, pogotovo oči daju stanje nečije svijesti i duše.”
 
Saša Kordić je veliki  ljubitelj životinja, a vjerni pas Bak koji ga je pratio u različitim doživljajima,  bio je poput pravog modela i zvijezda brojnih foto zapisa.
 
“Tačno je znao kako da se namjesti i pozira. Bio je svjestan sebe i razmažen maksimalno”, sa sjetom priča Kordić.
 
Dok smo se dogovarili vezano za razgovor, kazao je da može doći u radijski studio, ali da bi izuzetno volio da ga posjetimo u njegovoj kući u Radanovićima, da nam pokaže čime se bavi u slobodno vrijeme i što ga zaokuplja. Ponosno nam je pokazao baštu sa raznovrsnim biljkama, koja ga asocira na Muo i đedovu kuću, te predstavlja ostvareni san iz djetinjstva.
 
“ Obožavam da radim oko zemlje. Svakodnevno radimo od jutra do mraka, kopanje, krčenje, rezanje… Imamo magarce, kokoške, emue, morke paunove, kornjače, naiđe i poneki jež… Fali mi šetnja obalom Dobrote, oko crkve Sv. Matija, na Muo tražim fragmente moga djetinjstva, međutim ovdje smo porodično našli svoj mir i srećni smo”, povjerio nam se.
 
U našoj galeriji su neke od fotografija Aleksandra Saše Kordića, a dvije su Radio Kotora koje su nastale na njegovom imanju u Radanovićima.
 
Teško je u ovom tekstu navesti sve ono što smo saznali od našeg sagovornika, pomorskog kapetana i pasioniranog ljubitelja fotografije Aleksandra Saše Kordića, zato cijeli razgovor možete poslušati na linku Ljetnje priče.
 
Tekst: Nataša Jotić
Foto: Aleksandar Saša Kordić