Društvo

U kotorskoj Crkvi Svetog Nikole danas je kanonizovan sveštenomučenih Mihailo (Barbić) paroh krtoljski.

Svetu službu Božiju služili su mitropoliti crnogorsko-primorski Joanikije, mileševski Atanasije, budimljansko-nikšićki Metodije, zahumsko-hercegovački Dimitrije i episkopi buenosajreski i južno-centralnoamerički i administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske  Kirilo, dremvitski David, pakračko-slavonski Jovan i dioklijski Pajsije.

Liturgiji su, između ostalih, prisustvovali i predsjednik opštine Kotor Vladimir Jokić i SO Kotor Vojin Batuta, kao i predsjednici tivatske i hercegnovske opštine Željko Komnenović i Stevan Katić.

Akt o kanonizaciji pročitao je protojerej Igor Balaban.

Kako prenosi Radio Svetigora, mitropolit Joanikije je na početku istakao da je novokanonizovani sveštenomučenik Mihailo (Barbić) svoj kratki zemaljski život proživio u velikom trudu radi slave Božije i vodio život ispunjen smislom i dobrim djelima, te da je trnovitim putem hodio za Hristom.

„Dakle, od mladosti svoje, bolje reći od svoga djetinjstva želio je da bude sveštenik po ugledu na svoga velikoga strica- protojereja dubrovačkog Savu Barbića koji je takođe stradalnik Hristov iz Prvog svjetskog rata. Obrazovao se mladi Mihailo koliko je god to bilo moguće u to vrijeme u Krtolima, Dubrovniku, Zadru, Sarajevu, znalac jezika, želeći da što prije primi blagi jaram Hristov, odnosno svešteničku službu. I želio je da služi u svojoj Boki i to baš u svome zavičaju Krtolima, mada je znao biblijsku riječ: Nema prorok plate u mjestu svome.

Sveštenomučenik tadašnji Mitropolit dabrobosanski, velika ličnost,  jedan od prvih stradalnika ustaško-nacionalističke okupacije u Bosni i Hercegovini, kada je vidio mladoga Mihaila, početkom dvadesetih godina- poletnog, inteligentnog, punog vjere i revnosti, talentovanog, dobrog pojca, spremnog da primi svešteničku službu, htio je da ga ostavi kod sebe u Sarajevu, da mu bude saslužitelj, ali on je htio da ide ka svome zavičaju. Bio je paroh morinjski, a potom krtoljski, vjeroučitelj, potom i vojni sveštenik. Šta vidimo? Da je cijelo vrijeme brusio svoj karakter. Bavio se i pisanjem. Objavljivao je i kraće i duže članke u crkvenoj štampi. Veliki rodoljub. Osnivao patriotska udruženja, kola srpskih sestara, pokretao omladinu, bio magnet za mladi svijet. Kada je tražio od Episkopa bokokotorskog Kirila, čovjeka za koga je jedan sveštenik rekao da ima anđelsku dušu, pa kad je tražio od njega da pređe na krtoljsku parohiju,  on je rekao je sačekaj, biće vremeaa i za to. Vidio je njegove velike uspjehe u parohiji Morinjskoj i htio je da on tu nastavi. Kasnije on, u vrijeme Mitropolita , a kasnije Patrijarha srpskog Gavrila Dožića dolazi u Krtole. Konačno se vraća svome mjestu, svome zavičaju, svojim prijateljima, svojoj rodbini i pokreće veliko djelo.

Jedno od njegovih velikih djela je početak obnove Manastira Prevlaka. Proslava jubileja Crkve Svete Trojice, zaužbine Katarine Vlastelinović. Dolazio mu je tadašnji Mitropolit Gavrilo Dožić u posjetu i toliko je bio zadovoljan njegovim radom, da kada su se pozdravljali, zagrlio ga je i kao otac sina poljubio i blagoslovio. Veliki, stogi i pomalo goropadni, ali veliki autoritet Gavrilo Dožić, da pokaže takvo osjećanje prema svome svešteniku, to se rijetko događalo. Kada Bog objavljuje svoje svete, onda i svaka sitnica iz njihovoga života gleda se iz nekog novog ugla, iz nebeske perspektive. Da li je veliki i duhonosni Mitropolit kasnije sveštenomučenik Petar Zimonjić, predosjetio da će, tada još mladi bogoslov biti njegov saslužitelj u carstvu nebeskom kao sveštenomučenik? Da li je Vladika Kirilo bokokotorki, koji je imao anđelsku dušu kao što govoraše jedan sveštenik, vidio u mladom svešteniku Mihailu čovjeka anđelske revnosti i anđelske službe? Pretpostavljam da je bilo i toga, ali kako se to sve događa? Božiji ljudi, naročito oni koji su veliki pokretači kao što je bio Mihailo, ne mogu proći svojom životnom stazom, a da nema zavisti, da ne naiđu na pakost, na podvale. Ako su Gospoda Isusa Hrista ljudi iz Njegovoga naroda oklevetali i osramotili i razapeli, pa šta onda da očekuju oni koji do kraja idu Njegovim stopama, a Mihailo je doživio tu sudbinu nažlost, od svojih  bližnjih, možemo reći braće- ne po krvi, ali od veoma bliskih poznanika, parohijana pojedinih. Međutim, to su bila vremena velikih iskušenja, ratno vrijeme, zlo vrijeme, narod podijeljen i sveštenomučenik Mihailo, koliko je god mogao, mirio je narod, spašavao ljudske živote, štitio svoju pastvu, dao sve od sebe da što više pomogne svome narodu, ali takvi ugledni sveštenici koji mogu da povuku narod zasobom smetali su, znate kome. Onima koji su tada preuzimali vlast. Oklevetan na najsramniji mogući način. Međutim, sve te klevete su se vrlo brzo pokazale lažima. Prije svega, da je nešto Mihailo zaista bio kriv, oni bi to dokazali, oni bi mu sudili i oni bi objavili da je on učinio.

Međutim niti je bilo suđenja, ni presude, nego mučenje u zloglasnom kotorskom zatvoru. Ne znamo tačno, postoji jedno predanje da je tu zadavljen i da je bačen u septičku jamu, poslije da je ta jama ispražnjena…Dakle, on je kao Hristos Gospod što je postradao na krstu, svojim stradanjem upodobio se Hristovome krstu i Njegovome stradanju i Njegovoj smrti, ali kao što se Gospod Isus Hristos proslavio kroz svoje stradanje i svojim vaskrsenjem se javio kao pobjeditelj smrti i svojim vaskrsenjem uveo i nas u slavu Njegove pobjede i novoga vječnoga života, tako je sveštenomučenik Mihailo, idući za Hristom zaslužio vječni vijenac slave i pravde Božije. Kao što Sveto Pismo kaže, : Spomen je pravednik sa pohvalama i duše njihove su u ruci Božijoj. Sve je učinjeno i poslije njegove mučeničke smrti da se njegov spomen zatre. Da se njegovo ime ne pominje. Možemo samo misliti kako je prošla njegova porodica poslije rata. Ali, Božji promisao je bio takav-oni su izgubili oca, ali su dobili sveca, sveštenomučenika za zaštitnika njihovog doma i za molitvenika pred prestolom Božijim, pa evo iz ovoga današnjega momenta možemo da se osvrnemo i da kažemo da je ova porodica od Boga izabrana i od Boga nagrađena i počastvovana.

Ali, naravno, ta počast je došla kroz veliko stradanje. Dakle, sve su te laži, koje su bačene na sveštenomučenika Mihaila brzo razobličene i vidite, jedan momenat. Jedno je kad čovjek postrada pred svima jasno i časno i svi odmah vide da je njegovo stradanje bilo časno, ali je mnogo veće stradanje kad čovjek postrada za Hrista časno, ali bude oklevetan, i potpuno sam uvjeren da je mnogo veća slava onih koji su i postradali i bili oklevetani, pa se pokaže da su te klevete bile lažene i evo, Bog je projavio njegovu slavu. Ko je prvi razobličio laži o sveštenomučeniku Mihailu? Jedan Krtoljanin od koga se u to vrijeme to teško moglo očekivati. Bio je ideološki nekada na drugoj strani, ali po svojoj savjesti i vrlo hrabro i časno posvjedočio je i razobličio te laži koje su bacane na sveštenomučenika Mihaila Barbića. To je čestiti Vasko Kostić- moramo pomenuti njegovo ime, a u novije vrijeme, malo više se potrudio oko toga i njegovo lijepo žitije je napisao profesor Nenad Milošević i mi kad smo se dobro upoznali sa biografijom oca Mihaila, riješili smo da ga predložimo Svetom arhijerejskom saboru, da ga naša Crkva pribroji liku svetih što je i učinjeno na najsvečaniji način, na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora u maju mjesecu prošle godine, bez ikakvog prigovora.

Prosto, njegova slava je zablistala iz onog svijeta i svi mi danas imamo tu priliku da se molimo novom sveštenomučeniku, da proslavimo jednoga vjernoga služtelja oltara Gospodnjega, da istaknemo njegove zasluge kao primjer svima nama kako treba biti čvrst i u najtežim vremenima, kako treba služiti Gospodu i svojim riječima i dobrim djelima i ako treba i mučenički postradati za svoju vjeru, o čemu očigledno sveštenomučenik Mihailo, kada je došao taj momenat nije imao nikakvog dvoumljenja i postradao časno. Znate šta: Kad čovjek od mladosti krene i služi Gospodu i stalno napreduje i brusi svoj karakter, vidimo i po tome što je izabran za vojnog sveštenika. Tada nisu birali mlakonje i nekarakterne ljude, slabiće da budu vojni sveštenici , nego junake i naravno, takvom čovjeku, svakom razumnom je bilo jasno da se ne mogu pripisati nedjela, a naročito ne izdaja. Vidite kako to Bog sve uređuje da spomen sveštenomučenika Mihaila zablista u svom punom sjaju danas ovdje, baš u mjestu gdje je on postradao, a oni koji su ga klevetali da se postide i da se pokaju. Ima još poneko živ koji pamti ta vremena. Oni koji su učestvovali u razapinjanju i klevetanju sveštenika Mihaila su davno pred licem Božijim. On je svima oprostio i oni su se pred Bogom izmirili, tako da se i mi ovdje izmirimo po ugledu na njih koji su se izmirili na nebesima, da jedni druge zagrlimo, jer proslavljanje spomena svetih, istovremeno je i širenje bratske ljubavi i sloge. Da otvorimo srca svoja. To je poruka sveštenomučenika Mihaila za Boga i za bližnje svoje, da se u srca naša useli ljubav božanska i onda će svakako da se umnožava i ljubav i sloga među nama.

Daj Bože sveti mučeniče Mihailo, novoprosijavši, moli Boga za nas“- zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Vladika Kirilo je na početku besjede podsjetio na riječi Svetog ave Justina Popovića, da je život svetih produženi život Hristov kroz vrijeme, dodajući i riječ apostola Pavla koji je rekao da on dovršava stradanje Hristovo na tijelu svome koje je Crkva.

„Dakle, mučenici takođe savršavaju ono što je Hristos već podnio za nas, tu sveiskupljujuću žrtvu, ali u tajni Svete Trojice od Oca, Sina u Duhu Svetom, Duh Sveti kroz Crkvu savršava u vremenu ono što je Hristos već završio. To je tajna našega spasenja. Tako mučenici najtješnje sarađuju sa Hristom, jer do smrti svjedoče o istinitosti Njegovog učenja i Njegovoga domostroja spasenja.

Kroz to mučeničko stradanje, osvećuje se i sva tvar. Sva tvar vapi da se jave sinovi Božiji. Tako i ovo divno mjesto-Boka Kotorska koje može da se sravni sa rajskim naseljima, ono traži i ište i vapi za osvećenjem i njeni sinovi nijesu zakasnili da se jave pred Hristom. Tako, evo Mihailo pridružuje se tom liku svetih, svih svetih, ali i liku svetih iz Boke Kotorske- prevlačkim mučenicima, zatim sveštenomučeniku Joanikiju Lipovcu koji je iz ovih krajeva, zatim Kirilu Cvetkoviću-arhimandritu koji takođe je ovdje djelovao i odavde pošao na propovijed i na mučeničko stradanje. Sevastijan Dabović je pronio slavu Boke do krajnjih granica svijeta, do Los Anđelsa, čak je bio i do Japana u svojoj proipovijedi. Prepodobni naših dana i evo mnogi drugi i znani i neznani, jer Crkva Božija upisuje one koji treba da budu uzor i primjer, ali Bog zna ko je sve ubrojan u svete i spasene. Tako se njima pridružuje i protoprezviter Mihailo koji danas stoji pred prestolom Božijim i moli se za nas i za Boku.

Raduje se Boka Kotorska jer se sva tvar osvećuje kroz podvig sinova božijih. Raduje se Crkva Božija toj blagovijesti koju nam je prije svega uputio Mitropolit Joanikije, a potvrdio naš Arhijerejski sabor, jer svaka kanonizacija je nova blagovijest, nova radosna vijest. Raduje se Crkva ovdje koja se utvrđuje molitvama i podvigom svetih mučenika.

Raduju se njegovi preci i potomci, jer kroz podvig jednog od ljudi koji ugoe Bogu, oni bivaju opravdanje i za svoje pretke i za svoje potomke pred Bogom. Radujemo se i svi mi danas i blagodarimo našem domaćinu na pozivu da učestvujemo na ovom velikom slavlju.

Neka Boka Kotorska, lijepa Boka bude još ljepša, a i da bude ukrašena ne samo prirodnim ljepotama nego i tim anđelskim dušama o kojima je govorio Mitropolit Joanikije- da ih bude više i tako da svi zajedno uđemo u mozaik Crkve Božije, u to zdanje Crkve Božije koje se gradi za carstvo nebesko, dovršujući u vremenu, u Duhu Svetome, ono što nam je Hristos već pripremio-stanove kod Oca svoga na nebesima. Amin, Bože daj- zaključio je Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički i administrator Mitropolije zagrebačko ljubljanske g. Kirilo“, prenosi Radio Svetigora.

(Foto galerija - Radio Kotor, naslovna Radio Svetigora)

P.N.