Društvo

Novi putevi, hoteli, poslovnice i agencije

Sredinom šezdesetih godina Kotor je već bio daleko od onog grada koji je poslije Drugog svjetskog rata morao gotovo iznova da gradi svoj turistički život.

Gosti su se vratili. Hoteli, ugostiteljski objekti, prevoz, turističke poslovnice i društva ponovo su bili dio svakodnevice, a turizam je iz godine u godinu zauzimao sve važnije mjesto u životu opštine. Ali sada se mijenjalo nešto mnogo veće.

Turizam više nije bio samo hotel u kojem će gost prespavati, kafana u kojoj će sjesti ili automobil koji će ga odvesti na Cetinje. Postajao je sistem.

Sistem u kojem su se povezivali hoteli, turističke agencije i poslovnice, autobuski i brodski prevoz, izleti, muzeji, restorani, odmarališta, privatni smještaj i turistička društva.

A jedan od prvih velikih znakova novog vremena stigao je – putem. Izgradnjom Jadranske magistrale sredinom šezdesetih drumski saobraćaj dobija sasvim novo značenje.

Godine 1967, nakon višedecenijskog redovnog pomorskog saobraćaja, prestala je posljednja redovna linija koja je Kotor povezivala sa drugim jadranskim lukama.

Bila je to gotovo simbolična granica između dva vremena.

Parobrod, koji je decenijama određivao ritam kotorske rive, polako je ustupao mjesto autobusu i automobilu. Ali more nije izgubilo gosta.

Početkom sedamdesetih u kotorsku luku počinju da dolaze nautički turisti sa jahtama, ali i brodovi za krstarenje. Kotor je tako, poslije vremena redovnih parobrodskih linija, ulazio u novu fazu pomorskog turizma – onu u kojoj more više nije bilo samo put kojim se stizalo, već i dio samog turističkog doživljaja.

Jedna epoha pomorskog putovanja završavala se, a druga je već počinjala. I stare fotografije upravo to pokazuju. Na rivi više nijesu samo brodovi. Tu su autobusi, automobili, putnici i drugačiji ritam grada. Kotor se mijenja zajedno sa načinom na koji mu se dolazi.

Koliko je drumski saobraćaj postao važan možda najbolje govori razvoj „Autoboke“.

Do 1978. godine ova radna organizacija raspolagala je sa oko 90 autobusa i prevozila približno pet miliona putnika godišnje, održavajući gradske i prigradske linije, ali i veze prema Titogradu, Dubrovniku i drugim odredištima.

Za gosta je to značilo mnogo više mogućnosti. Iz Kotora se moglo dalje – prema drugim mjestima u Boki, prema Cetinju i unutrašnjosti, prema Dubrovniku. Turističko putovanje sve manje je zavisilo od reda vožnje broda. Autobus i automobil postajali su novi simboli putovanja.

Kotor je bio dostupniji, a čitava opština povezanija.

U toj novoj turističkoj slici hoteli su imali posebno mjesto.

Imena „Vardar“, „Slavija“ i „Fjord“ pripadala su mnogo širem životu grada od samog smještaja.

„Slavija“, smještena uz more i veliki park, nije bila samo hotel. Pamtila se po zabavama, plesovima, maskenbalima i susretima. „Vardar“ je bio dio same slike Trga od oružja. A „Fjord“ će postati jedno od najprepoznatljivijih imena kotorskog turizma tog vremena.

Ugostiteljsko preduzeće „Fjord“ osnovano je 1968. godine, sa zadatkom razvoja turističko-ugostiteljskih kapaciteta na području opštine Kotor, a od 1974. poslovalo je u okviru sistema „Montenegroturist“. I upravo na fotografijama kraja šezdesetih i početka sedamdesetih vidi se jedan drugačiji Kotor. Grad raste izvan zidina. Pojavljuju se novi objekti, putevi i sadržaji.

Na rivi je sve više vozila, a luka ostaje mjesto susreta kopnenih i morskih puteva.

Turizam više nije mijenjao samo način na koji se Kotor predstavljao gostu. Mijenjao je i sam prostor grada.

Ali gostu nije bila potrebna samo soba. Trebala mu je informacija.Karta.Prevoz.Izlet. Rezervacija.

Neko ko će mu objasniti kako da nastavi put.

Zato su turističke poslovnice i agencije bile važan dio svakodnevice.

„Putnik“, čiju smo priču pratili još od tridesetih godina, i dalje je bio prisutan u Kotoru. Mijenjale su se adrese njegovih poslovnica, ali ne i potreba zbog koje su ljudi dolazili na šalter – da kupe kartu, saznaju polazak ili organizuju nastavak putovanja.

Sedamdesetih se razvija i šira mreža turističkih agencija i poslovnica. Formira se I preduzeće Oceanija turist komerc.

U organizovanim posjetama Kotoru i Boki pojavljuju se imena poput „Atlasa“, „Montenegroturista“ i „Intursa“. Gost se sve manje prepuštao slučaju. Njegovo putovanje sve češće je imalo program.

Koliko je organizovani turizam mogao uticati na jedno mjesto lijepo pokazuje Perast.

Saradnja Muzeja grada Perasta sa dubrovačkim „Atlasom“ dovodila je organizovane grupe, a broj posjetilaca Memorijalnog muzeja Visković porastao je sa 5.592 u 1974. na 25.000 u 1978. godini.

To više nije bio samo slučajni putnik koji je zastao na putu. Bio je to organizovani turistički tok.

Do kraja šezdesetih i tokom sedamdesetih turistička slika Kotora već je bila mnogo više od nekoliko hotela i gostiju na rivi. Karte su se prodavale. Izleti organizovali. Grupe dočekivale. Autobusi povezivali mjesta. Hoteli postajali mjesta društvenog života, a agencije stvarale čitave programe putovanja.

Ali možda se najveća promjena vidjela tek kada se izašlo iz gradskih zidina. Jer turistička priča više nije pripadala samo gradu Kotoru. Počinjala je da živi duž čitave opštine.

Nastavlja se…

100 godina organizovanog turizma u Kotoru | 1926–2026
Vijek vizije – 100 godina čuvanja tradicije, vjekovi gostoprimstva.