Društvo

Kotor je u godinama poslije Velikog rata krenuo u podizanje nivoa privrednih aktivnosti i industrijalizaciju, pri čemu je posebnu ulogu imala fabrika sapuna „Rivijera” (1926) i konfekcija „Jadran-Perast” (1924), ali i druge proizvodne i turističko-ugostiteljske djelatnosti. Taj zamah između dva svjetska rata nastavio se i poslije Drugog svjetskog rata, pa je Kotor dugo gradio svoje planove razvoja upravo kroz industrijsku proizvodnju. Čak i poslije razornog zemljotresa 1979. godine, ogromna sredstva solidarnosti građana Jugoslavije uložena su u obnovu industrijskih i opštih privrednih kapaciteta.

No, kada je nastupio period privatizacije i tranzicije, sve se promijenilo iz korijena. Danas svjedočimo samo tragovima nekadašnjih postrojenja, proizvodnih pogona i upravnih zgrada – nijemim spomenicima jednog vremena. Uz njih se često nameću pitanja: šta dalje i kako iskoristiti upotrebljive lokacije i brojne objekte koji propadaju ili su već tužna slika grada, dok se korisno rješenje još ne nazire?

Ko god stigne u Kotor, susreće se sa ruinom prve fabrike sapuna „Rivijera”, čija je fasada već potencijalna opasnost za prolaznike, ali i poziv nadležnim organima da vlasnika obavežu na preduzimanje mjera zaštite.

Nekadašnja termocentrala u Tabačini davno je zaslužila da se iskoristi na odgovarajući način. Što se tiče fabrike ribe u naselju Muo, tamo proizvodnje nema još od perioda poslije Velikog rata, dok je u novije doba preduzeće „Napredak” taj prostor koristilo kao magacin – danas je to samo ružna slika uz obalu mora.

Mnogi vjerovatno i ne znaju da je u Kotoru, na velikom prostoru u blizini Bolnice, postojala fabrika namještaja „Mašo Brguljan”, koja ne radi već više od 60 godina. Taj prostor su jedno vrijeme koristili Auto-moto društvo „Blažo Smiljanić” i razne zanatske ekipe, ali slika govori više od riječi u kakvom je stanju ta atraktivna lokacija uz more, koja sigurno ima visoku tržišnu vrijednost.

Sigurno će se mnogi iznenaditi i kada pročitaju da je u blizini vatrogasnice do prije 58 godina postojala fabrika likera „Vrmac”. Ona je tržištu, između ostalog, nudila tada popularne likere kruškovac, orahovac, rozulin i slično. Kada je integrisana sa trgovinskim preduzećem „Napredak”, proizvodnja likera je prestala.

Modna konfekcija „Jadran-Perast”, koja je nekada zapošljavala blizu 600 radnika, nestala je sa spiska proizvođača, ali je na tom prostoru danas smješten moderan hotelski kompleks. Slično je i sa prostorom nekadašnjeg „Ljekobilja” u Risnu, gdje se danas nalazi moderna stambena četvrt.

Sudbina zgrade direkcije „Jugooceanije” i dalje nije poznata, ali je barem sačuvan objekat koji spada u značajne svjedoke jugoslovenske arhitekture, pa je kao takav zaštićen od eventualnog rušenja ili prekrajanja.

S druge strane, još se čeka na valorizaciju nekadašnje centralne zgrade lječilišta „Vrmac” - Prčanj, koja je poslije Velikog rata bila poznata kao Ruski dom, a od zemljotresa – evo već 47 godina – čeka nove korisnike.

Poslovna zgrada „Jugopetrola”, koja očigledno propada, u vlasništvu je privatnika i javnosti nije poznata njena buduća namjena. Za zgradu nekadašnje direkcije „Elektro-Boke” u Tabačini konačno je najavljena nova svrha. Najzad na pristoru nekadašnje Industrije kliznih ležaja uređen je savremeni Gradski park.

Spisak je zaista dugačak. Kotor bi bio daleko prijatniji za život i produktivniji u svakom smislu kada bi se nekadašnje fabrike, pogoni, skladišta i upravne zgrade priveli namjeni i poslije toliko decenija promijenili ružnu sliku koja opterećuje grad pod zaštitom UNESCO-a. Ako su prethodni dušebrižnici razvoja Kotora mnogo toga odlagali za neka druga vremena, čini se da mlade generacije više nemaju taj luksuz čekanja.

(Foto:  Radio Kotor, Opština Kotor, Yugonostalgija (Facebook)

D.D.