Društvo

Na području Boke Kotorske u autobuskom prevozu danas dominira kompanija Blue Line iz Herceg Novog. Svakodnevno svjedočimo brojnim turističkim autobusima koji prevoze na hiljade turista, dok su saobraćajne gužve, nažalost, postale svakodnevna slika.

Ipak, Kotor ima dugu tradiciju u ovoj vrsti prevoza. Još 1931. godine djelovala je firma Autobusi Boka, dok je u posleratnom periodu, 1947. godine, osnovano preduzeće Autoboka. Ono je decenijama bilo dominantno na području od Igala do Ulcinja, ali i prema Podgorici, Dubrovniku, a kasnije i Beogradu, Sarajevu i Banja Luci. Godine 1980. osnovan je Autosaobraćaj u Herceg Novom, a od 2007. godine djeluje Blue Line, koji se afirmisao u lokalnom, međugradskom, međunarodnom i turističkom saobraćaju.

Međutim, nakon Velikog rata, izuzetno značajna firma bila je Špeditersko-komisiona i agenturna radnja, čiji su vlasnici bili Niko Vujičić i Pavo Vičević. Poseban akcenat u poslovanju bio je na transportu robe i putnika za Cetinje i Podgoricu novijim tipovima vozila, iako u zimskom periodu nije bilo lako stići do Cetinja.

Posebno je zanimljiv put porodice Vujičić. U doba Osmanlija oni su se sa Grahova preselili na zapad i nastanili u Lici. Krajem 19. vijeka, Jovo Vujičić stiže u Kotor sa konjima i zaprežnim kolima, čime počinje uspon porodice, o čemu je u porodičnom kurikulumu zapis ostavio njegov praunuk Jakša Nikezić.

Kotor je, kao pogranični grad sa Crnom Gorom, nudio mnogo posla za transport robe prema Cetinju i Podgorici. Iskustvo u radu sa konjima po burama i snijegu Velebita dobro je poslužilo i za lovćenske serpentine i snjegove Cetinja. Pored teretnog prevoza, Vujičići su nabavili i luksuzne kočije za prevoz putnika. Nasljednici Vujičića pamte da su članovi vladajuće crnogorske porodice Petrović za svaki dolazak u Kotor angažovali njihovu luksuznu kočiju za vožnju kroz grad i okolinu. Za te prilike, Vujičići bi na vrata kočije stavljali grb Crne Gore kako bi se znalo da je u njoj neko od članova vladarske dinastije. Jedna od dragocjenosti iz tog vremena, koja se i danas čuva u porodici Nikezić, jeste zlatni sat na lancu — poklon knjaza Nikole Jovu Vujičiću.

Za vrijeme Velikog rata, Austro-Ugarska je za ratne potrebe oduzela Vujičićima kola i konje. Međutim, poslije rata, sve što je bilo oduzeto pravično je isplaćeno u vidu ratne odštete. Od tog novca Vujičići kupuju tadašnja motorna teretna vozila i sa partnerima Vičevićima organizuju prevoz za Cetinje i dalje po Crnoj Gori.

Drugi svjetski rat ugasio je zajedničku firmu Vujičić–Vičević — kamione su najprije preuzeli Italijani, a potom Nijemci. Sve što je preostalo od alata i rezervnih dijelova nakon oslobođenja preuzela je nova vlast, a vlasnici su 30. maja 1947. godine dobili odluku Narodnog odbora sreza kotorskog o zatvaranju firme Vujičić–Vičević, uz obrazloženje da nasljednici nemaju pravnog osnova za nastavak rada (uz obavezni pozdrav „Smrt fašizmu — sloboda narodu!”). Kasnije je Niko Vujičić od kabineta kancelara SR Njemačke, Konrada Adenauera, dobio obavještenje da je njemačka država FNRJ uplatila kompletnu ratnu odštetu, ali Vujičići ipak nisu uspjeli da nadoknade nastalu štetu.

Danas ova podsjećanja djeluju gotovo nerealno jer se i autobuski i teretni prevoz nalaze u privatnim rukama. Ipak, dug i težak bio je put onih koji su imali pionirsku ulogu i proživjeli ratove i promjene sistema i država na našim prostorima.

Autor: D.D.

(Fotografije: Dušan Davidović, Ilija Mlinarević, Jakša Nikezić, Mirjana Vukasović, Fejsbuk – Autobusi i prevoznici bivše Jugoslavije, Auobusi Montenegro, Waytomonte)