Društvo

Skoro svako mjesto u zalivu Boke Kotorske ima svoju zanimljivu storiju u prošlosti pa iako su se mnogi običaji mijenjali, odomaćili novi, još ima lijepih uspomena na život i dane u tim naseljima koja su, ipak, doživjela velike demografske promjene. Tako je i u Stolivu, gdje pokušavaju da sačuvaju za mlade generacije stare običaje i prenesu im u amanet na čuvanje i unapređenje savrmenim metodama. Početak obnove Gornjeg Stoliva i interesovanje mještana ali, još više, i doseljenika za život na toj lokaciji, najavljuje ljepšu budućnost ovom kraju. Ime je dobio po uzgajanju maslina, poznat je po kostanjima, nekada i trešnjama a medijski, najviše, po kamelijama i uređenim đardinima.

Iako ne tako masovno kao Dobrota, Prčanj, Perast, pa i Risan i Bijela, pomorci su ime Stoliva pronijeli morima i okeanima i ostavili dubok trag kao vješti na moru i vrijedni domaćini kući. Jedan od takvih morskih vukova, kapetan duge plovidbe, Mario Pilastro, uz privrženost Stolivu, ostavio je za potomstvo pisane tragove, kako o svom pozivu, tako i o životu u Stolivu, pa i fotose koje je stavio na raspolaganje za uobličavanje ove rubrike.

Podsjetio je na kapetana Antona Ivanovića i njegovog sina Marina, takođe kapetana, pa Iva Marinovića, Tripa Filipovića, Branka Stanojlovića kao i upravitelje stroja Sava Laloševića i Vaska Đurovića. Naravno, ima i mladih snaga pa su, recimo, Dario i Mario Ivanović iz kapetanske kuće krenuli na more, bili jedno vrijeme na brodovima ali su se zatim iskrcali, našli poslove na kopnu po onoj FALI MORE, DRŽ SE KRAJA.

U arhivi porodice Ivanović čuvaju se fotosi  značajnih detalja iz karijere kapetana Antona, pa sina mu Marina, kada su dovodili brodove do Kotora /Anton/ ili  preuzimali nove /Marino/ kao “Lovćen” u brodogradilištu “Varneminde” /DDR/. U danima, kada čitamo o nestanku “Crnogorske plovidbe” iz privrednih registara, sjećamo se da je, osim “Lovćena”, iz tog brodogradilišta od 1981. pa naredne tri godine, preuzeti su još “Herceg Novi”, “Tivat”, “Risan” i “Durmitor”. Da ne podsjećamo na novogradnje iz jugoslovenskih brodogradilišta, kao i Japana i Velike Britanije. U Stolivu i mnogim mjestima se to dobro zna i pamti.

Bilo je tada, ali i mnogo ranije, razloga da se u Stolivu zapjeva i zasvira kao, recimo, još od 1919. kada je je osnovano Tamburaško društvo “Guslar”, a prvi predsjednik bio kovač Jozo Marinović. To se nastavilo i  kasnije pa su tamburice  i drugi instrumenti često bili pratilac radosnih dešavanja a poslije Drugog svjetskog rata redovno na prvomajskim urancima i drugim izletima. U Stoliv se rado dolazilo radi dobrog društva, pjesme a redovno i zbog boćarskih nadmetanja.

Uoči turističke sezone u Stolivu se pripremaju da dočekaju tradicionalne goste. Dosta je vikend kuća, a i luksuzni hotel “HAJAT” je na početku mjesta. Još, kada se  konačno riješe neophodni infrastrukutrni komunalni problemi, tamburice i drugi instrumenti iz Stoliva zvučaće još privlačnije. 

(Foto: Ljiljana Ivanović, Mario Pilastro, Viktorija Mihović, Pomorski muzej Crne Gore, Dušan Davidović, Radio Kotor)

D.D.