Društvo

Kao što je gost u središtu svake priče o turizmu, tako su u našoj priči o 100 godina organizovanog turizma u Kotoru dragocjeni tragovi koje je vrijeme sačuvalo.

Tokom prethodnih mjeseci, kroz razgovore „Svjedoci jednog vijeka“, slušali smo živu riječ ljudi koji su sa nama dijelili svoja sjećanja – na grad, njegove običaje, događaje, ljude i vrijeme koje pamte.

Njihova kazivanja sačuvala su ono što često ne stane u službene spise: atmosferu grada, anegdote, susrete, imena i uspomene.

A tamo gdje sjećanje zastane, progovara arhivski dokument.

Požutjeli listovi, dopisi, cjenovnici, hotelske evidencije, statistike, molbe i odgovori čuvaju jednu drugu vrstu pamćenja. U njima nalazimo datume i brojke, ali između redova i mnogo više – kako se Kotor pripremao za gosta, kako ga je dočekivao, šta mu je nudio i kako je, korak po korak, učio šta znači biti turistički grad.

Zato ćemo, dok obilježavamo 100 godina organizovanog turizma u Kotoru, u narednim pričama otvoriti i dio arhivske građe na koju smo nailazili tokom istraživanja.

A prva nas vodi pravo u svakodnevicu jednog gosta prije gotovo jednog vijeka.

Jedan sačuvani cjenovnik, koji je važio od 1. aprila 1927. godine, na prvi pogled djeluje kao običan spisak cijena.

Ali kada ga danas čitamo, gotovo sto godina kasnije, on postaje mnogo više od toga.

Soba, rasvjeta, opštinska taksa, posluga, ogrijev, potpuni pansion, ručak, večera, pa čak i krevet za nuždu – sve je imalo svoju cijenu.

Ali postojala su i pravila.

Ako gost u hotelu nije uzimao ručak ili večeru, cijena sobe mogla se povećati za 20 odsto. Bilo je određeno i do kada se soba otkazuje i do kada je otkazanu sobu trebalo napustiti.

Na jednom komadu papira, zapravo, već vidimo nešto mnogo veće od hotelskog računa – turizam je dobijao svoja pravila.

Samo četiri godine kasnije arhivska dokumenta pokazuju da pažnja više nije bila usmjerena samo na cijenu.

U avgustu 1931. godine nadležni upozoravaju na čistoću hotela, pansiona i drugih ugostiteljskih objekata i traže da se cijene jasno istaknu.

A onda, 8. septembra iste godine, nailazimo na dokument čiji naslov danas zvuči gotovo savremeno:

„Kontrola hotelskih reklama“.

U njemu se upozorava da pojedini hoteli i pansioni, želeći da privuku što više gostiju, u svojim oglasima i prospektima navode podatke koji ne odgovaraju stvarnom stanju – od broja soba i postelja do uređenja, tekuće vode, okoline i drugih pogodnosti.

Posebno je zanimljiv razlog zbog kojeg se na to upozorava: takva reklama dovodi do razočaranja posjetilaca i stvara nepovoljno mišljenje o hotelijerstvu.

Drugim riječima, mnogo prije interneta, društvenih mreža i onlajn recenzija, postojala je svijest o nečemu što je i danas jedno od osnovnih pravila dobrog turizma:

gostu ne treba obećati ono što ga neće dočekati.

Ali arhivska priča tu ne završava.

Već u oktobru 1931. godine govori se i o stručnom usavršavanju hotelijera. Traže se zainteresovani vlasnici hotela i pansiona koji bi, uz eventualnu pomoć Kraljevske banske uprave Zetske banovine, pohađali zimski hotelijerski tečaj u Zagrebu, kako bi se unaprijedilo i racionalizovalo hotelijerstvo.

Kada danas ova četiri dokumenta stavimo jedan pored drugog, oni više nisu samo stari papiri.

Zajedno pričaju priču o vremenu u kojem se učilo da za dobar turizam nije dovoljno samo imati lijep grad.

Trebalo je imati uređenu uslugu, jasnu cijenu, istinitu reklamu i ljude koji znaju kako gosta dočekati.

Jer gost je dolazio zbog Kotora.
Ali način na koji je bio dočekan određivao je kakvu će priču o Kotoru ponijeti sa sobom.

Arhivi čuvaju dokumente. Mi kroz njih čuvamo sjećanje na ljude, grad i vrijeme.

100 godina organizovanog turizma u Kotoru – Vijek vizije

Arhivska građa: Državni arhiv Crne Gore – Arhivski odsjek Istorijski arhiv Kotor