Društvo

Gošća emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora bila je direktorka Inicijative  mladih s invaliditetom Boke (I MI BOKE), Miroslava Mima Ivanović.

U nastavku pročitajte intervju koji je zabilježila Sanja Čavor.

1. Koje su glavne predrasude društva prema osobama sa invaliditetom (OSI)?

Prema Istraživanju o nasilju i diskriminaciji nad ženama, djevojkama i djevojčicama s invaliditetom i vidovima podrške koja je potrebna njima i njihovim porodicama, koje je I MI Boke sprovela u okviru projekta „Žene i djevojke s invaliditetom za svoju ravnopravnost”, koji je finansirala Američka ambasada u Podgorici, čak 63% ispitanica s invaliditetom je doživjelo da im neko direktno (njih 30%) ili indirektno (njih 33%) kaže da nikad ne bi bio sa ženom s invaliditetom. Takođe, čak 40% članova/ica porodica koji/e su učestvovali/e u pomenutom istraživanju imaju strah da njihovo buduće ili postojeće dijete može naslijediti oštećenje koje ima žena, djevojka ili djevojčica s invaliditetom sa kojom su u srodstvu. Ovo govori o tome da i dalje u našem društvu se invalidnost smatra za tragediju i da u oblasti porodičnog života osobe s invaliditetom nailaze na veliku diskriminaciju. Osim toga, postoje predrasude o potencijalima i radnim sposobnostima osoba s invaliditetom, koje utiču na smanjenje njihovih mogućnosti da steknu i zadrže zaposlenje.

2. Da li vrsta invaliditeta stvara razliku u odnosu društva prema OSI?

Da. Osobe sa mentalnim invaliditetom i one sa intelektualnim invaliditetom su najizolovanije među OSI. Predrasude koje postoje prema osobama sa drugim vrstama invalidnosti su još jače izražene kod ove grupe OSI.

3. Koliko je važan jezik i odabir termina koje upotrebljavamo kada govorimo o OSI?

Terminologija često govori i o stavu prema OSI. Tako npr. korišćenje termina „mentalno retardirani” pokazuje neadekvatan stav prema osobama s intelektualnim invaliditetom. Takođe, ako kažemo „nepokretni”, onda govorimo o neaktivnim, zavisnim i neposobnim korisnicima/ama invalidskih kolica, dok je potpuno drugi slučaj kada upotrebimo termin koji ističe osobu i aktivnosti OSI.

4. Da li mislite da neosjetljivost društva doprinosi već postojećim sistemskim i institucionalnim preprekama?

Da, jer da društvo više pažnje obraća na barijere sa kojima se OSI susrijeću i da njihovo uklanjanje prepoznaje kao prioritet, te bi barijere bile manje. Zato je i neophodno raditi na povećanju informisanosti i svijesti javnosti o kršenju prava OSI.

5. U kojim oblastima društvenog života prema OSI postoji najizraženija distanca?

OSI imaju značajno manje šansi da zasnuju porodicu i ostvare se u ulozi roditelja, naročito žene s invaliditetom. Takođe, iako postoje pomaci, OSI i dalje imaju male šanse da se zaposle u javnom i privatnom sektoru.

6. Da li se i u kojoj mjeri mijenja stav poslodavaca koji nerjetko imaju predrasude prema osobama sa invaliditetom?

Stav poslodavaca u privatnom sektoru se, na sreću, polako mIjenja na bolje. Ono što je zabrinjavajuće je da i dalje u javnom sektoru, koji bi trebao da pruži pozitivan primjer, ima jako malo zaposlenih OSI. I dalje se OSI najviše zapošljavaju u organizacijama koje ih okupljaju i zastupaju njihova prava.

7. Koji su najbolji načini da se okruženje edukuje o osobama sa invaliditetom?

Najbolje je uticati na formiranje adekvatnih stavova kod mladih, jer su oni otvoreni za prihvatanje drugačijih pogleda. Time se omogućava da buduće generacije donosilaca odluka u različitim strukturama društva budu senzibilisane za prava OSI. Zbog toga I MI Boke dosta radi na edukaciji mladih o pravima OSI.

8. Kada ste se odlučili da se aktivno bavite problematikom OSI i što Vas je na to ponukalo?

Sa 17 godina sam se uključila u pokret za prava OSI, jer sam edukacijom promjenila svoj pogled prema sebi i svom životu, te sam tu promjenu željela iskoristiti da utičem na promjenu života drugih OSI. Kao što su i meni mlade, ali starije od mene, OSI pomagale da se ohrabrim i živim samostalni život, tako sam odlučila i da drugim OSI i ja budem od koristi na tom putu.

9. Nevladina organizacija Inicijativa mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke) čija ste direktorka postoji od 11. aprila 2019. godine u Kotoru. Sa Vašim kolegama pokrećete brojne aktivnosti koje pokazuju drugačiji pristup rješavanju problema s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Primjećujete li pomake?

Pomaci na nivou institucija i društva su veoma spori, ali same OSI su spremnije da traže ostvarenje i zaštitu svojih prava pred nadležnima institucijama. Te OSI utiču ne samo na obim prava koje one ostvaruju, već i na mogućnosti drugih OSI da poboljšaju svoj položaj u društvu.

10. (I MI Boke je početkom avgusta prošle godine kreirala i svoj veb sajt. Da li je pokretanje web stranice doprinijelo borbi protiv širenja dezinformacija i govora mržnje prema OSI?

Naš veb sajt je izvor informacija o OSI, koje su zasnovane na konceptu ljudskih prava ove grupe. Samo postojanje veb sajta i njegovo redovno ažuriranje jeste način da oni koji žele da dobiju adekvatne informacije o OSI, kao i da ih prenose drugima, imaju gdje to da učine.

11. Koji mehanizmi dodatno mogu smanjiti predrasude i stereotipa prema OSI u društvu? Što obećava promjenu?

Edukacija mladih i pokretanje različitih postupaka za ostvarenje i zaštitu prava OSI su ključni. Time s jedne strane omogućavamo da buduće generacije imaju adekvatan stav prema ovoj grupi, a da se sa druge strane kršenje prava OSI prestane smatrati za „normalnu pojavu”, već da se shvati da je to neprihvatljivo i kažnjivo ponašanje.

Intervju je dio projekta “Sloboda govora/govor mržnje, izazovi u komunikaciji” i “Pandemijska realnost-između znanja i pretpostavki”, finansiranog od strane Ministarstva kulture i medija Crne Gore.  

Reprizu emisije “Nedjeljni razgovor”, koju je uredila i vodila Sanja Čavor, možete poslušati danas od 19 i 30 na talasima Radio Kotora.  

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Privatna arhiva