Društvo

Inicijativa mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke) organizovala je danas u Galeriji solidarnosti Trening za intervjuere/ke, čiji je cilj da se deset osoba sa invaliditetom (OSI) i članova/ica njihovih porodica iz Kotora obuči za obavljanje intervjua o neophodnosti usluga socijalne i dječje zaštite.  

Trening je organizovan u okviru projekta „Omogući-ti socijalnu inkluziju OSI u Kotoru”, koji je podržan od strane Caritasa Crne Gore, kroz Program malih grantova za organizacije civilnog društva u okviru Projekta „SOCIETIES 2 - Podrška organizacija civilnog društva u osnaživanju tehničkih vještina, uključivanju osoba s invaliditetom i EU standardima na zapadnom Balkanu, 2. faza“, kojeg finansira Evropska unija. 

O servisima podrške i uslugama iz te oblasti govorila je trenerica Miroslava-Mima Ivanović, izvršna direktorica Inicijative mladih s invaliditetom Boke. Saradnica na projektu je Irena Rašović. 

 Ivanović je za naš program, između ostalog, govorila o projektu, socijalnoj i dječjoj zaštiti, inkluziji OSI u društvu. 

 Koji je cilj održavanja današnjeg treninga? 

 U okviru projekta “Omogući-ti socijalnu inkluziju OSI u Kotoru”, u okviru kojeg se i održava ovaj trening, sprovešćemo istraživanje sa 100 OSI i članova i članica njihovih porodica o tome koje su im usluge socijalne i dječje zaštite potrebne. 

Prosto nam je cilj da OSI i njihove porodice malo aktiviramo i uključimo kao aktivne sudionike ovog projekta, te zbog toga želimo da oni upravo sprovedu ovo istraživanje jer na osnovu svog ličnog iskustva znaju da pristupe osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama i sigurno će to bolje odraditi, nego neko ko nema osobu sa invaliditetom u svojoj porodici ili nema iskustvo invaliditeta. Da bi oni mogli da sprovedu adekvatno istraživanje sa našim ispitanicima mi smo danas govorili o tome koje su razlike između pojedinih usluga socijalne i dječje zaštite i o tome koji je uzorak istraživanja, koje su ciljne grupe, kako i na koji način raditi intervjue i druga pitanja značajna za ovu aktivnost istraživanja. 

 Koji su servisi i usluge socijalne i dječje zaštite? 

 Predstavili smo različite usluge podrške za život u zajednici za OSI među kojima spada personalna asistencija, pomoć u kući, stanovanje uz podršku, tumačenje i prevođenje na znakovni jezik. A onda smo predstavili neke socijalno-edukativne, psihološko-terapijske usluge poput SOS telefona, psihološke podrške tj. terapija psiho-socijalnog savjetovališta. Predstavili smo i neke druge usluge koje nisu decidno navedene u Zakonu o socijalnoj i dječijoj zaštiti, ali koje naravno trebaju osobama sa invaliditetom i zakon ostavlja prostor da se one definišu po potrebama svake lokalne zajednice, a to su pristupačan prevoz, psi vodiči i pomagači, pravno savjetovalište, servisi koji jesu zastupljeni, koji i te kako trebaju osobama sa invaliditetom, ali su definisani nekim drugim zakonima i možda OSI prosto imaju potrebu za tim servisima i trebamo malo više o njima da popričamo. 

 Šta sve podrazumijeva socijalna i dječja zaštita. Možete li objasniti taj pojam? 

 Servisi podrške su definisani u više oblasti. Imamo servise podrške poput recimo asistencije u nastavi koja se pruža u oblasti obrazovanja, ona je definisana zakonom iz oblasti obrazovanja, zatim imamo asistenciju u radu koja je definisana zakonom iz oblasti profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja lica sa invaliditetom. A usluge socijalne i dječje zaštite, u stvari, za cilj imaju da se korisnik uključi u redovan život zajednice, da se spriječi njegovo smještanje u instituciju, da se iskoriste svi njegovi socijalni i radni potencijali, da oni postanu aktivni građani ili građanke zajednice. Imamo te usluge podrške za život u zajednici bez kojih osoba sa invaliditetom ne može da živi u lokalnoj zajednici u kojoj je rođena ili želi da živi, nego bukvalno je prepuštena institucionalizaciji, zatim imamo socio-edukativne psihološke terapije koje podstiču razvoj ličnosti osobe sa invaliditetom, izlazak iz nekih rizičnih situacija, rješavanje nekih konfliktnih situacija, ili situacija socijalnog rizika. To su neke usluge koje ne pruža samo Centar za socijalni rad i druge institucije na lokalnom i nacionalnom nivou koje su u sistemu socijalne i dječje zaštite, nego pružaju i licencirani pružaoci usluga koji mogu biti i iz privatnog sektora, nevladinih organizacija itd. 

 Kako ocjenjujete OSI inkluziju u našem društvu? 

 Usluge socijalne i dječje zaštite su već zagarantovane zakonom iz 2013. godine ali mi, nažalost, nakon gotovo 8 godina u praksi nemamo ništa od toga. Imamo neke slučajeve gdje se priznaje pravo na personalnu asistenciju, ali osim tog rješenja ne postoji nikakav drugi vid podrške od strane države i lokalne zajednice. Prosto ako neko nema pomoć u kući ili personalnu asistenciju, ako ne može da ode do toaleta, ako ne može da obavi osnovne fiziološke potrebe ili ne može da uspostavi komunikaciju bez tumača za znakovni jezik ili ne može da ode bilo gdje dalje zbog toga što ne postoji pristupačan prevoz – mi ne možemo pričati o inkluziji osoba sa invaliditetom i upravo zbog toga smo i pokrenuli ovaj projekat. Jer bez usluga socijalne i dječje zaštite nemamo inkluziju osoba sa invaliditetom niti u jednoj lokalnoj zajednici u Crnoj Gori. U Kotoru je, nažalost, to nekako posebno slučaj. Nadam se da će se nešto kroz ovaj projekat promijeniti i da će rezultati ovog istraživanja koje budemo sproveli pokazati donosiocima odluka i na lokalnom i na nacionalnom nivou da ima veliki broj OSI kojima su usluge socijalne i dječje zaštite zaista neophodne. 

 Da podsjetimo i šta podrazumjeva projekat “Omogući-ti socijalnu inkluziju OSI u Kotoru”, do kada traje? 

Istraživanje će nam pomoći da uradimo jedan izvještaj u kome ćemo dati preporuke nadležnima da sprovedu neke konkretne akcije da se stvarno usluge socijalne i dječje zaštite za osobe sa invaliditetom i njihove porodice u praksi obezbijede. A paralelno, na osnovu toga koje usluge pokažu kao najpotrebnije, u toku posljednja četiri mjeseca projekta (od juna do oktobra) obezbijedićemo pružanje najneophodnije usluge onim osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama kojima se pokaže da je to zaista najneophodnije, kojima je potrebna velika podrška. To će biti neki konkretan doprinos za poboljšanje života konkretnih osoba sa invaliditetom. To je samo neki prelazni period, neka “na brzinu injekcija” dok nadležne institucije ne odvoje sredstva i ne regulišu procedure kako da se te prava na usluge ostvaruju.