Društvo

Preminuo je profesor matematike Kotorske gimnazije Mladen Kesler. Obrazovao je i vaspitavao generacije učenika, bio pomoćnik direktora ove institucije, a svoj radni vijek završio onako kako ga je i započeo profesorski.

Ima trenutaka kad riječi izgube svoju snagu i kad nam se čini da je ćutanje moćnije, jer su riječi slaba zamjena za ono što osjećamo. U sumraku jučerašnjeg dana još jedno bolno ćutanje nas je preplavilo. Opet smo izgubili dragog čovjeka i jedan dio svog  pređašnjeg života, spokojnijeg, sretnijeg.

Otišao je neko koga smo poštovali zbog nesebičnog predavanja svom poslu u učionici i van nje. Otišao je naš profesor Mladen Kesler. Naš kolega od kog smo, bez obzira na godine, učili što znači stajati pred mladim ljudima, nositi dnevnik i učestvovati u kreiranju njihove ličnosti . I onda kada je omiljeni mu prostor, učionicu,  zamijenio kancelarijom, bio je naš poštovani direktor, podjednako posvećen radu, učenicima, nama. Sve školske brige blažio nam je onda kada je to bilo najpotrebnije, svojim iskustvom, mudrošću i urođenim mirom.

Od profesora Keslera smo mogli naučiti da se autoritet prema učenicima i kolegama gradi znanjem i dobrim vaspitanjem, doslijednošću i osmijehom. Dočekivati svako jutro kolege u zbornici, učenike u učionici ili u kancelariji, i ispraćati ih do poslednjeg školskog zvona, značilo je biti svjestan odgovornosti odabrane profesije, značilo je voljeti što si profesor.  Kako je on to činio, tako smo i mi – uredno, savjesno, akademski. To je Kotorska gimnazija kojom se ponosimo.

Ovoga puta otišao je naš prijatelj, onaj sa kime smo s radošću listali stranice školskih kalendara i zaboravljali na težinu uloženog truda, proslavljali svoje uspjehe i znali da nema plemenitijeg puta od onog koji smo odabrali.

Ne tugujemo danas samo mi, tuguju generacije njegovih učenika koje je naučio kako se poslu kojim se bave, daje najbolji dio sebe. Tuguje naš grad, jer  je izgubio priliku da još jednom vidi kako ispod gradskog sata, zastaje gospodin profesor i svojstvenim osmijehom unosi vedrinu i započinje prijatan razgovor.

Dragi naš profesore, ostajete tamo gdje ste uvijek bili - u svim našim danima, najljepšim sjećanjima, dugim razgovorima, održanim sjednicama i zajednički otpjevanim pjesmama. Ostaje velika praznina, dostojanstvena tišina, ali one najglasnije govore da je na tom mjestu nekada bio Čovjek. A to je najvrjednije što možemo dobiti od ovog jedanputnog života. 

  Kolektiv Gimnazije Kotor       

Foto: plusonline.rs