Društvo

Tekst Jelena Kljajević

Foto Privatna arhiva

„Svaki posao za koji se odlučimo trebalo bi da obavljamo odgovorno i sa ljubavlju, a jako je važno njegovati i naše talente i dati im prostora, bez obzira na profesiju kojom se bavimo“ – kaže za Radio Kotor Goran Popović Duks čija je treća po redu zbirka poezije za djecu pod nazivom „Ćup blaga na kraju duge“ nedavno objavljena.

Kako objašnjava, on se vodio upravo ovim smjerom, pa je profesiju policajca izabrao i istom se bavi, ali je u njemu oduvijek živio i pjesnik.

Goran Popović (#Goran Popović pjesnik) bio je gost naše današnje dječje emisije „Radost“, a u nastavku pročitajte intervju koji je zabilježila Jelena Kljajević.

Nedavno ste u multimedijalnoj sali KIC-a „Budo Tomović“ promovisali treću zbirku poezije za djecu „Ćup blaga na kraju duge“. Kakvi su utisci ?

To su oni dani koji se čekaju i za koje se živi. Sjajna promocija u KIC-u Budo Tomović, sjajna publika i dobra medijska pažnja. No, da nastavim stihom jer kako bi pjesnik mogao drugačije :

“ Ćup blaga na kraju duge ,

ugledao svjetlo dana ,

biće novih promocija ,

a na radost mališana. “

Slijede promocije po osnovnim školama, da knjiga što više dođe u posjed najmlađe čitalačke populacije, a onda sreći neće biti kraja. 

Prethodno su objavljene zbirke pjesama „Igra bez igračaka” i „Zlatni spomenar”. Hoćete li približiti našim najmlađim slušaocima koji još uvijek nisu bili u prilici da čitaju vašu poeziju – ono što radite za djecu. Čime ste vođeni osim djecom konkretno kao vječitom inspiracijom ? Postoji li neki motiv koji provijava, a koji je poruka mališanima ?

Motiv bi bio da kroz igru, zabavu, katkad i praskav humor, polazeći iz ugla odraslog čovjeka, a katkad djeteta, prenesem djeci važne životne poruke smještene u formu kraće ili duže stihovite pričice ili pak pjesničke basne. Takva je uglavnom emotivno misaona struktura većine mojih pjesama. 

Od kad pišete za djecu i je li bilo teško odlučiti se? Djeca su najiskrenija publika, pa nije lako odvažiti se na „ovakav potez“?

Prvu zbirku poezije za djecu pod nazivom "Igra bez igračaka", objavio sam 2017. godine i ona predstavlja moje vraćanje u djetinjstvo, u dane kada smo više vremena provodili igrajući se u prirodi. Pjesme : Dječja radost, Pas Gari, Jednog dosadnog dana, Igralište u dvorištu, Promrzli slavuj, promovišu zdravije načine života i razmišljanja. Nije lako odvažiti se i početi pisati za djecu jer je odgovornost velika, ali je veće i zadovoljstvo. 

Živimo u vrijeme digitalizacije, u vrijeme kada se sve manje čita, a nekako više sluša i sve to dosta brzo – „instant“. Djeca su više okrenuta telefonima i drugim uređajima, sve manje drže knjigu u rukama i čitaju, i pažnju im je mnogo teže zaokupiti nego ranijih decenija. Kakve su povratne reakcije kada su vaše  zbirke pjesama u pitanju i što mislite kako djeci opet približiti i učiniti atraktivnim čitanje?

Sticanje znanja i obrazovanja preko interneta nije dobro i treba ga izbjeći. Djeca ne znaju koji izvor plasira informacije i sa kakvim ciljem. Najbolje rješenje je uzeti knjigu u ruke i čitati svakodnevno od 30 do 40 stranica. Čita se sa grafitnom olovkom u ruci jer nekad treba nešto i podvući. Neke knjige se čitaju više puta. Na taj način djeca će oplemeniti dušu, steći nova znanja i obogatiti rječnik.

Do sada ste objavili sedam zbirki poezije, a pišete i aforizme i kratke priče. Pisali ste književne kritike, recenzije kao i analitičke preglede zbirki. U vašoj biografiji stoji da ste za vaše književno stvaralaštvo nagrađivani više puta, da ste član različitih organizacija iz oblasti književnog stvaralaštva, ali i da ste počasni član Svjetske Književne Akademije. Što za vas znače nagrade, pohvale, članstva u udruženjima?

“Ćup blaga na kraju duge” moja je sedma knjiga poezije, a treća na polju stvaralaštva za najmlađe. U pripremi su još nekolike zbirke. Nagrade i priznanja vrijede samo onoliko koliko potvrđuju da ono što ste radili ima svoju vrijednost i nije bilo uzaludno. No najveća nagrada i priznanje za pjesnika je da njegove pjesme budu čitane i zastupljene u školskoj literaturi. 

Zanimljiv je spoj “vaših afiniteta”. Zaposleni ste u policiji, a istovremeno pišete poeziju za djecu. Vjerujem da nije prvi put da vas pitaju za objašnjenje, a ono bi bilo posebno interesantno našim malim slušaocima koji na primjer, u priči o omiljenim zanimanjima, vrlo često “kandiduju” profesiju policajca. Pa evo prilike, s obzirom da je emisija posvećena najmlađem uzrastu, da im ispričate kako se policajac odlučio za književno stvaralaštvo i svojim primjerom pokažete da se u životu može postići i jedno i drugo odnosno da uvijek ima prostora za oblasti koje volimo….

Često kažem da je profesija policajca moj životni izbor, a poezija moja sudbina. Nije se policajac odlučio za književno stvaralaštvo već je u policajcu oduvijek živio pjesnik, samo što ga je trebalo pronaći. 

No talenat je samo preduslov za književno stvaralaštvo. Potrebna je nadgradnja, rad na sebi, čitanje knjiga i bogato životno iskustvo. 

Kojom god profesijom djeca odlučila da se bave nek taj posao rade s ljubavlju i časno, a opet im ostaje svo vrijeme ovoga svijeta da njeguju svoje talente i istražuju svoj potencijal

Je li pisanje (ne samo za djecu, nego uopšte) iscrpljujuća aktivnost - ujedno nadahnjujuća, ali i ona koja “troši”? I može li se uvijek pisati? Koje “uslove” moramo “obezbijediti sebi” da bi inpiracija vjerodostojno i smisleno mogla biti pretočena u slova, riječi, pjesme, priče….?

Koliko god da je pisanje iscrpljujuća aktivnost toliko i nadahnjuje, tako da “nijesmo izgubili ako smo dobili”. Zapravo ono što iskreno dajemo biće nam uzvraćeno. 

Kad vas pjesnik pronađe, uslovi bi bili da ispoštujete svoj stil i autentiku, a da pritom koristite sve ukrase pjesničkog govora, sve varijante i varijetete. Pjesma mora imati metaforiku i estetiku da bi imala umjetničku vrijednost. Prije svega, tema o kojoj pišemo mora biti dovoljno inspirativna, a stvar je našeg izbora hoćemo li koristiti parnu, unakrsnu ili obgrljenu rimu. 

Što je poruka našim najmlađim slušaocima i čitaocima koji maštaju o svom budućem pozivu? Mi živimo na prostoru na kojem od djetinjstva često slušamo da treba da budemo skromni, da ne maštamo suviše, da nam je dobro tu gdje jesmo, pa se tako nekada, nenamjerno, pojedinoj djeci “slome krila” i snovi ostanu nedosanjani. Savremena psihologija, naročito, sve više “sugeriše” da djeci treba dati prostora za želje, nadanja, za mišljenja…. Što je vaša poruka onima koji sanjaju, a ujedno se plaše neuspjeha?

Moja poruka bi bila : Vjerujte u svoje snove i istražujte svoj potencijal. Vjerujte u ono što volite. 

Put do cilja je katkad težak i trnovit ali upornost tih prvih malih i nesigurnih koraka često zna na kraju da napravi veliku razliku u vašu korist. Tako da, ništa nijesmo završili ako ne krenemo i ako na tom putu nijesmo istrajni.