Društvo

Prvakinja šabačkog pozorišta, glumica Aneta Tomašević, bila je gošća današnje emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora.

Na velikoj sceni kotorskog Kulturnog centra “Nikola Đurković” nedavno je, uz supruga Ivana Tomaševića, odigrala predstavu „Iskušenje“, rađenu po romanu „Bog, Đavo i ja“ Dragana Marinkovića Francuza.

“Scena Maska je naša privatna scena, a predstava Iskušenje jedna od nekoliko njih koje smo uradili u koprodukciji sa matičnim pozorištem. Premijera je bila početkom novembra 2018. godine. Radi se o drugoj adaptaciji pomenutog teksta, a već nekoliko godina se igra i na jednoj maloj, francuskoj pozorišnoj sceni. Dragan Marinković Francuz, inače Šapčanin, koji već pedeset godina živi u Parizu, piše romane i upravo taj roman je sam adaptirao za scenu. U njoj prvobitno igraju dva muškarca. Međutim, jednog ljeta Dragan je došao u Šabac, mi smo mu predložili izmjene u postavci likova, odnosno da jedan lik igra žena i Francuz se složio da bi to bilo veoma zanimljivo. Predstava otvara mnoga pitanja, kakvi smo sa ljudima oko sebe, ali i kako doživljavamo sebe i na koji način se propitujemo u raznim životnim okolnostima”, pojašnjava Tomašević.   

Ćerka istaknutih glumaca, Radmile i Vukašina Josifovića, prvaka Narodnog pozorišta, svoju prvu predstavu odigrala je sa nešto manje od četiri godine.

“Moji roditelji su bili glumci u pozorištu u Zaječaru. Majka je pedesetih godina nastupala na Cetinju i u nekadašnjem Titogradu. Moj prvi susret sa scenom je bio u Varaždinu gdje smo izvjesno vrijeme živjeli. Tada sam bila očarana teatrom i tako je do danas. Ne kažu uzalud da je pozorište zarazno i da je to jedan opasan virus koji kada vas uhvati, ne pušta”, rekla je Tomašević.  

Ono što pamti od prvog dana kada je zakoračila u teatarske prostorije je specifičan miris tog prostora.  

“U pitanju je mastiks kojim je svojevremeno moj otac lijepio brade i brkove glumcima pred izlazak na scenu. Pomiješan sa kostimima, ali i memlom, prašinom, tako prepoznatljiv. To je zaista jedna čarobna atmosfera, svijet koji vas opčinjava i u kojem je sve moguće”, priča Tomašević.

Dobitnica je značajnih nagrada, između ostalih, “Ljubiša Jovanović”, pet nagrada na festivalima “Joakim Vujić”, nagrada za najbolju žensku ulogu na internacionalnom festivalu “Trema- fest”, tri nagrade  “Zoranov brk”, Povelja “Milivoje Živanović”, nagrada za najbolju žensku ulogu na Festivalu duo-drame.

“Nemam običaj da brojim priznanja i nagrade. Lijepo mi je kada neko uvaži moj rad, ali onda sve te statue odložim na policu i više se na njih ne osvrćem. Svaku ulogu prihvatam kao da sam početnica u ovom poslu i uvijek sa istom dozom nestrpljenja iščekujem premijeru. Možda to nije dobro nakon ovoliko odigranih uloga, ali kažu da onaj koji sumnja u sebe, ipak ima više šansi da uspije, nego onaj ko je uvijek potpuno siguran u svoje sposobnosti. Likovima koje tumačim pristupam tako što svaki od njih ima dio mene, a u svakom od njih pronalazim dio sebe”, navodi Tomašević.

Glumica će sredinom oktobra ove godine proslaviti četiri decenije na “daskama koje život znače”.

“Istina je da zapravo u tako dugoj karijeri možete imati samo nekoliko onih pravih, rekla bih, zvjezdanih trenutaka. Imala sam tu sreću da ih doživim. To je ono kada se nađete sami na pozornici, u osvijetljenom krugu, ispred vas je mrak, a u njemu publika koja u tom tenutku diše isto kao i ja. To je nezaboravno iskustvo. Smatram da, dok glumac  može da hoda, pamti i govori, nije star. Imala sam zadovoljstvo da u svojoj glumačkoj karijeri radim sa velikim rediteljskim imenima, kao što su: Branislav Žaga Mićunović, Nikita Milivojević, Aleksandar Lukač, Jug Radivojević, Kokan Mladenović. Svi su rado dolazili u Šabac, u više navrata i sarađivali smo vrlo nadahnjujuće. Podsjetiću da naš teatar ima tradiciju dugu 180 godina. Tako da, za sve vrijeme mog glumačkog stasavanja, apsolutno ništa nisam propustila što nisam bila u velikom gradu kao što je Beogradu”, iskrena je Tomašević.

Baviti se glumom je, napominje, svojevrstan vid slobode, a inspiracija se pronalazi uglavnom u svakodnevnom životu, u djelima koja se proučavaju, ali i iz osmišljene koncepcije reditelja prilikom stvaranja predstave.

“Pozorište je kolektivan čin, osim ako se ne radi o monodrami. Izuzetno je važno da sarađujemo na sceni, da se uklapamo jedni s drugima, osluškujemo se, slijedimo jedno drugo. Jedino tako je umjetnički proces među glumcima, ali i u nama moguć i ima veliku šansu da uspije”, zaključuje Tomašević.

Ovonedjeljnu emisiju uređuje i vodi Sanja Čavor, a reprizu možete poslušati večeras od 19 sati i 30 minuta.

 Tekst: Sanja Čavor