Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Glumac i pjesnik za djecu Dejan Đonović za Radio Kotor kaže da umjetnost uglavnom nije svjestan proces. On vjeruje da je kreativni izraz nešto što se razvija iz duboko ukorijenjenih, iskonskih potreba koje dolaze iznutra.

“Kao i djeca koja istražuju svijet oko sebe, tako i umjetnici moraju imati taj unutrašnji podsticaj da stvaraju. U tom procesu važno je ne kopirati tuđe radove, već oslanjati se na sopstvenu originalnost. Ono što sam ja napisao u prvim knjigama pjesama za djecu je zaista bilo originalno. Osnovna vrijednost u umjetnosti je ostati vijeran sebi i svom unutrašnjem izrazu”, priča Đonović koji je, povodom Svjetskog dana dječije knjige, početkom mjeseca u kotorskom Kinu “Boka”, u organizaciji Kulturnog centra “Nikola Đurković”/Gradske biblioteke i čitaonice, održao druženje sa djecom i mladima. 

Kako navodi za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor”, prvu pjesmu napisao je krajem '90. tih godina za Festival dječije pjesme u Nikšiću, kada je bio i nagrađen.

“Mama ima zvijezde dvije, u očima lično njene, kad je tužna, kad se smije, zvijezde su joj uključene, tako su glasili moji prvi stihovi. U žiriju je tada bio Milenko Ratković i tada sam osvojio nagradu za svoje stihove. Taj trenutak bio je neka odskočna daska da shvatim da u sebi imam nešto djetinje što moram nekako da izbacim iz sebe. Poznati pjesnik Tode Nikoletić koji je na postoru bivše Jugoslavije osnovao mnogo festivala poezije i proze, taj divan veliki dječak, pozvao me jednom prilikom i tako sam krenuo da se pojavljujem i van granica Crne Gore. U Kotoru je to bilo kroz Festival pozorišta za djecu. Najviše sam sarađivao sa rediteljem Petrom Pejakovićem. Radio sam i u mom pozorištu u Herceg Novom, takođe, a onda sam imao saradnju i sa Velimirom Ralevićem iz Berana. Naravno da je i Dragan Radulović mnogo uticao na to da počnem da pišem pjesme za djecu”, kazao je Đonović.  

Nerijetko mu pripisuju razne druge “uloge” i nazivaju ga scenaristom, kompozitorom, a to mu, priznaje, smeta.

“Često potežemo pohvale za druge, a ja mislim da je to često način da se drugima pripiše slava koja im ne pripada u određenom društvu. Meni to smeta, nisam tako vaspitan. Ja sam smislio ne mali broj melodija za određene pjesme, što nije nevažna stvar, ali u stručnom smislu, biti kompozitor znači biti daleko više i nisam spreman da me predstavljaju tako. Pjesnik za djecu jesam, volim djecu, a glumac sam po profesiji. Mi glumci i ljudi koji se bave umjetnošću uopšte, treba da imamo po komadić svega u sebi i da to sve koristimo kao alatke u svom poslu. Razumijem se u neke stvari dovoljno da mogu da prepoznam šta je dobro, šta nije, šta je umjetnosti blisko, a šta nije i to je dovoljno“, kaže naš sagovornik.

Ljubav prema pozorištu se, napominje, javila još u njegovoj mladosti, kada je prvi put nastupao sa plastičnom lovačkom puškom u ulozi lovca Joce. Iako je ta uloga bila njegov zvanični početak, prvi susret sa pozorištem desio se u djetinjstvu, na terasi kod bake u selu Tomići, gdje je, posmatrajući konje, maštao o nastupima na pozornici.

Njegova sestra Danijela, koja je prva glumila, bila je ta koja ga je podstakla da uđe u pozorište.

“Iz vojske sam se vratio 1984. godine i nisam znao šta da radim sa sobom. Herceg Novi pust, depresivan i sestra mi je rekla da traže nekoga da zna da svira, a ja sam svirao harmoniku. Počeo sam tamo da sviram kola, razne stare narodne pjesme i kažu da sam upropastio prstored svirajući nasumice, po sluhu. Dosta i danas radim po sluhu. Ne znam da sviram, ali za određene pozorišne potrebe mogu da uradim nešto što može biti adekvatno“, navodi Đonović. 

Govoreći o svom pristupu glumačkom procesu, naglašava da gluma nije samo fizička transformacija, već da cio proces počinje u glavi. On smatra da je to osnova svakog glumačkog rada i dodaje da su svi umjetnički postupci povezani sa unutrašnjom motivacijom i potrebom za otkrivanjem nečeg novog u sebi.

“Važno je mnogo toga. Inspiracija onoga ko tumači lik, sloboda, igra, mašta, da otvorite Pandorine kutije te osobe, izazovete emocije“, kaže on.

Gluma je za njega proces koji ne prestaje ni nakon što se nađe pred publikom.

„Iako morate biti dobro pripremljeni i osloniti se na svoje znanje i iskustvo, nikada ne možete biti sigurni u rezultat. Uvijek postoji element neizvjesnosti, jer je pozorište dinamično, emotivno iskustvo i svakako kolektivni čin. Trudim se da igram partnerski, a što je najvažnije, da ne čujem i ne vidim samo ono što ja vidim i radim, već i onaj do mene”, dodaje Đonović i nada se da će i ovog ljeta, kao i prošlog, raditi u “čarobnom trouglu” na relaciji Herceg Novi-Tivat-Kotor.

“Ne mogu bez mora, zaliva, to je nešto neobjašnjivo. Jedva čekam kasno proljeće i period do oktobra, ne samo zbog kupanja i sunca, već zbog te ukupne atmosfere, školjki, pješčanih plaža, mirisa ribe sa gradela, krema za sunčanje i muzike na gitari”, zaključio je Đonović.    

 Emisiju možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor