Društvo

Prije nego što je Kotor postao prepoznatljiva turistička destinacija, njegovi gosti su, kao i danas, najprije tražili jedno — mjesto gdje će odsjesti.

Još u 19. vijeku, dok su pod gradske zidine pristajali brodovi austrijskog Lloyda, putnici su utočište nalazili u svratištima, pansionima i prvim hotelima koji su polako mijenjali lice grada.

Među najstarijim ugostiteljskim objektima pominju se Graz, hotel Puhalović i Ljubljana, koji su primali putnike pristigle morem. Uz njih su radili i brojni privatni pansioni u kojima su gosti pronalazili nešto što ni danas nije lako pronaći — neposredan susret sa gradom i njegovim ljudima.

Sobe su gledale na trgove, zvonike i more. Jutra su počinjala zvonjavom crkvenih zvona, glasovima sa pijace i žamorom sa rive. Grad se budio polako, a sa njim i njegovi gosti.

Kako je rastao broj putnika, rasli su i hoteli.

Hotel „Slavija“ bio je među najuglednijim adresama svog vremena, dok je hotel „Vardar“, na Trgu od oružja, predstavljao svojevrsnu dnevnu sobu grada. Tu su se sastajali trgovci, kapetani, putnici i domaći ljudi, razmjenjivale vijesti, dogovarali poslovi i prepričavali događaji sa svih strana Jadrana.

A onda je bila i kafana „Dojmi“.

Za mnoge putnike upravo je ona predstavljala prvi susret sa Kotorom.

Tu se čekao dolazak parobroda, raspitivalo za nastavak puta i slušale priče koje su stizale sa svih strana svijeta.

Pričalo se da su pojedini gosti već prvog dana pokušavali da saznaju sve o gradu — šta treba vidjeti, đe poći i koliko je dana dovoljno da se upozna Kotor.

Na to bi im stari Kotorani znali odgovoriti:

„Polako, šjor. Kotor nije knjiga da ga pročitate za jedno popodne.“

I možda su upravo u tome bili u pravu.

Jer gosti nijesu pamtili samo sobe, terase i hotele.

Pamtili su razgovore.

Pamtili su ljude.

Pamtili su osjećaj da su stigli u grad koji nikuda ne žuri.

Turizam u Kotoru nije nastajao samo kroz zgrade i smještaj.

Nastajao je kroz susrete, osmijehe i male škerce koji su gostima ostajali u sjećanju mnogo duže od samog putovanja.

A kada bi se putnik konačno smjestio i predahnuo od puta, čekao ga je još jedan znak dobrodošlice po kojem se Kotor dugo pamtio — čaša hladnog šerbieta.

100 godina organizovanog turizma u Kotoru — Vijek vizije.

Kotor se ne posjećuje. Kotor se pamti.

Da li se u vašim porodičnim pričama pominju stari kotorski hoteli, pansioni ili kafana „Dojmi“?

Turistička organizacija Kotor