Društvo

Akademska slikarka i art-terapeutkinja mr Marija Džoganović u emisiji „Svjetlost zvuka“ Radio Kotora govorila je o ovom terapeutskom pristupu, pojašnjavajući njegov značaj i specifičnosti u radu sa klijentima/kinjama.

Kako ističe, art terapija pripada psihoterapijskim pravcima, ali se razlikuje po tome što, pored klijenta/kinje i terapeuta/kinje, uključuje i treći element, odnosno rezultat umjetničkog procesa.

„To što je treći element ne zovemo djelom, ne zovemo ga slikom ili skulpturom, već je to rezultat koji nastaje kroz umjetnički proces. Upravo taj proces stvara različitost, dok klijent objašnjava ili proživljava neku svoju situaciju i predstavi je na papiru, to terapeutu olakšava rad, jer može da iščita mnogo toga što je iz podsvijesti isplivalo na površinu. Slično kao kod snova ili drugih načina dolaska do podsvjesnog sadržaja, ovaj put je mnogo brži nego kada bismo postavljali klasična pitanja, a klijenti odgovarali. Naravno, u art terapiji postoji i razgovor, ali se klijent često osjeća lagodnije dok crta nego dok odgovara na pitanja “, kazala je Džoganović.

Govoreći o svom profesionalnom putu i interesovanju za ovu oblast, Džoganović navodi da je iz umjetnosti prirodno prešla u terapijski rad.

„Moja struka je slikarstvo i time se bavim dugi niz godina. Radim kao profesor slikarstva na Fakultetu vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran već 19 godina. Ideja za bavljenje art terapijom došla je iz prakse koju sam imala sa studentima. Taj put me doveo do Specijalne bolnice za psihijatriju Dobrota, gdje sam radila projekat koji se zvao Art terapija, iako je zapravo bio bliži konceptu umjetnosti kao terapije. Tada sam poželjela dodatnu edukaciju, jer sam, iako iz polja umjetnosti, osjetila da mi nedostaje psihoterapijsko znanje. Pronašla sam školu u Hrvatskoj, riječ je o postmaster studijama koje traju dvije godine i obuhvataju kreativne terapije kroz četiri modaliteta: art terapiju, drama terapiju, muzikoterapiju i terapiju pokretom i plesom“, navela je Džoganović.

Art terapije su tokom proteklih pola godine organizovane u Kotoru u okviru projekta I MI Boke „Podrškom i kreativnošću do inkluzije djece i mladih s invaliditetom u Kotoru“, gdje je Džoganović angažovana kao terapeutkinja.

„Imam priliku da u ovom projektu radim i individualno i grupno. Radim sa dva dječaka individualno, gdje je fokus potpuno na odnosu jedan na jedan, dok su grupe male, gotovo individualne. Grupni rad ima smisla kod djece koja imaju benefit od interpersonalnog učenja. Moja iskustva su vrlo intenzivna i radujem se svakoj novoj terapiji, jer me uvijek zanima šta će djeca donijeti novo. Kontinuitet je veoma važan – kroz sedmične susrete mogu da pratim promjene i razvoj. Vremenom se djeca opuštaju, prostor im postaje prirodniji, a odnos prema materijalima slobodniji. Upravo taj proces, uz upoznavanje različitih materijala, daje im priliku da uče, eksperimentišu i stvaraju bez straha od greške. Nema ispravnog i pogrešnog, cilj je da dijete učestvuje u procesu, da stvara i da bude ponosno na ono što je napravilo“, istakla je Džoganović.

U okviru projekta planirana je i izložba radova nastalih tokom terapijskog procesa, koja će predstaviti kreativni potencijal djece.

„Postoji već značajan broj radova i stalno ih je sve više. Posebno se radujem toj izložbi, kao neko ko izlaže sopstvene i studentske radove, biće mi veliko zadovoljstvo da predstavim i radove svojih malih klijenata. Važno je da javnost vidi kreativnost koja postoji u toj djeci, a koja često nema dovoljno prostora da se izrazi. Selekcija će biti izazovna, ali trudićemo se da od svakog djeteta odaberemo najbolje radove i da prikažemo različite tehnike i materijale, kako bi izložba pokazala cjelokupan proces kroz koji smo prošli“, kazala je Džoganović.

Govoreći o tehnikama koje se koriste u art terapiji, naglašava da je pristup fleksibilan i prilagođen svakom ponaosob.

„Koristimo različite likovne tehnike, ali i one koje nisu nužno likovne, poput heklanja, pletenja ili izrade tapiserija. Kod djece su česte tehnike poput rada sa glinom, plastelinom i drugim taktilnim materijalima. U slikarstvu koristimo tempere, akrilne boje, kao i specijalne boje za prste koje su netoksične i lako se peru. Crtačke tehnike su takođe zastupljene, uključujući i rad sa tušem. Tehnike uvijek prilagođavamo djetetu, njegovim potrebama i preferencama. Na primjer, ako dijete ne voli taktilni kontakt, fokusiramo se na kolaž, rad sa papirom u boji i slične aktivnosti“, objašnjava Džoganović.

Na pitanje da li je za bavljenje art terapijom potreban talenat, Džoganović jasno poručuje da nije.

„Nikakav poseban dar nije potreban, niti prethodno iskustvo. Art terapija je nastala iz uvida da bavljenje umjetnošću pozitivno utiče na mentalno zdravlje i opšte blagostanje, posebno kod ljudi u bolničkim uslovima. Danas joj može pristupiti bilo ko ko ima želju da se kreativno izrazi. Dovoljno je interesovanje i spremnost da se isproba neki materijal. To ne mora biti klasična umjetnost. Može biti i rad sa tijestom, blatom ili bilo kojim materijalom koji omogućava kreativno izražavanje“, zaključila je Džoganović.

Emisiju možete čuti na linku:  Svjetlost zvuka

Tekst: Tamara Vuković

Foto: Radio Kotor/M.M.