Društvo

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto/naslovna: Kotorska biskupija

Galerija: Radio Kotor-arhiva    

Uoči liturgijske proslave Svetog Tripuna (3. februara), duhovnog zaštitnika Kotora i Kotorske biskupije, veče ranije, vrijeme na trenutak prestaje da teče linearno i pretvara se u vječnost.

Tako je bilo i ove godine. Pod drevnim svodovima katedrale-bazilike Svetog Tripuna, u suton Kandelore-Svijećnice, 2. februara, njena unutrašnjost postala je utočište u kojem se, kroz obred kađenja moći ovog sveca, ispisuje jedna od najljepših stranica našeg zajedničkog bića.

Po običaju, obnovljenom 2000. godine, o kojem se u javnosti veoma malo zna, tokom pjevane Večernje i Službe čitanja, šest katoličkih i šest pravoslavnih vjernika visećim kadionicama kade relikvije svetaca. Počasnu stražu drže članovi Bokeljske mornarice, podsjećajući da smo, poput kola Svetog Tripuna koje u simboličnoj „geometriji zajedništva“ pleše najstarija bratovština na svijetu, „iste majke sinovi“.

Kotorski župnik i dugogodišnji ceremonijar katedrale don Robert Tonsati, govoreći za Radio Kotor, podsjeća da, kada se u svijetu govori o kađenju i kadionicama kao o nečem izuzetnom, vrijednom posebne pažnje, najčešće se misli na jedno od najznačajnijih hodočasničkih odredišta Evrope i svijeta-Santiago de Compostela.

U velelepnoj romaničkoj katedrali koja čuva grob Svetog Jakova apostola, a sa kotorskom dijeli rijetke arhitektonske sličnosti, objašnjava on, nalazi se znamenita kadionica „botafumeiro“, koju zbog njenih dimenzija (visine od metar i po i težine od oko 50 kilograma), u posebno uvježbanoj „koreografiji“ pokreće osam laika, poznatih kao „tiraboleiros“.

Iako je s vremenom postala i svojevrsna duhovna i turistička atrakcija, njena suština, kaže Tonsati, ostaje ista kao i kod svake druge kadionice-prinijeti tamjan na čast Bogu i svecima.

„Uzdizanje mirisnog tamjanskog dima samo je po sebi vrsta molitve, kao što čitamo u Svetom pismu Nek’ mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje. Možda će se činiti čudnim što povlačim paralelu sa znamenitim Santiagom, no i ove naše, kotorske kadionice, zbilja zaslužuju posebnu pažnju“, ocjenjuje Tonsati.

Sve što se događa u večernjim satima Svijećnice u kotorskoj katedrali-bazilici, jedinstveno je i nema paralela u našem širem okruženju.

Kako navodi naš sagovornik, nije poznato na koji način su preci došli na ideju da uvedu ovakav obred, iako “nije isključeno da su bili nadahnuti upravo praksom iz Santiaga”.

Večernji obredi u kotorskoj katedrali, precizira Tonsati, počinju procesijom do kapele relikvija koja se nalazi na gornjem spratu katedrale. Osim svećenika, biskupa i ministranata, u toj procesiji učestvuju mornari Bokeljske mornarice i građani koji kade moći, šest pravoslavnih i šest katolika. Ukupan broj kadioničara je dvanaest, što je broj duboke simbolike.

“U Bibliji označava puninu, cjelovitost, kozmički red. Tako je i Isus odabrao dvanaest apostola za svoje prve učenike. Nakon što procesija stigne do odredišta, počinje prijenos relikvija, Sv. Križa, Slavne Glave, Srebrne škrinje Sv. Tripuna i ostalih relikvija svetaca posloženih u veliku drvenu nosiljku. One se svečano donose u sredinu katedrale, kao i na sam oltar. Nakon ovog čina, slijedi pjevana Večernja, što je dio tzv. Liturgije časova. Sastoji se od psalama, kratkih čitanja i molitvi”, dodaje kotorski župnik.

Nakon Večernje, počinje Služba čitanja.

“U prvom dijelu pjevaju se psalmi. U drugom Lekcije ili čitanja koja govore o mučeništvu Sv. Tripuna. To je trenutak kad počinje kađenje. Dvije srebrne kadionice, s obje strane oltara koje se za tu priliku crvenim konopcem vezuju za arhitrav ciborija, naizmjenično se zamahuju. To čine već spomenuti građani. Istovremeno, slušamo drevne melodije Kotorske katedrale, slušamo o mukama kroz koje je prošao naš zaštitnik, Sv. Tripun, a mirisni dim tamjana uzdiže se prema nebu, kao simbol zajedničke molitve Crkve, koja je barem u tom jednom trenutku, makar simbolički, cijela”, dodaje Tonsati.

Raskol(i) unutar hrišćanske Crkve, ističe on, plod su ljudske slabosti i jedan od najvećih poraza hrišćanstva.

“Ovaj jedinstveni obred u Kotoru, osim što čuva slojevitost srednjovjekovnih rituala, po čemu je unikatan, pokazuje nam da je moguće ponovo povezati pokidane niti u zajedničkoj molitvi svecu koji je zaštitnik svih građana/ki. Iako danas ekumenske molitve i bogoslužja nisu više neka rijetkost, na čemu trebamo biti zahvalni, ipak, važno je naglasiti, da je ovaj obred u Kotoru, koji su nekad obavljali plemići i građani, za vrijeme austrijske vladavine dobio svoj ekumenski karakter. To je bio period, kada ni Pravoslavna, niti Katolička crkva nisu blagonaklono gledale na ekumenizam. Stoga, možemo slobodno reći, da je on u Kotoru spontano zaživio puno prije nego je došlo do globalnih ekumenskih gibanja”, ukazuje Tonsati.

Ako želimo izvući neku poruku iz ove tradicije, onda bi, smatra, to svakako bilo da trebamo biti ujedinjeni i u različitosti.

“Ako mi kao kršćani ne možemo zajedno moliti, pitanje je kakvi smo zapravo kršćani. Trebamo čuvati svoju kršćansku tradiciju koja je neprocjenjivo duhovno bogatstvo. I sam kotorski obred i njegov ekumenski karakter, u svijetu ogrezlom u podijele i nadmetanje, pokazuju nam da se može i treba drugačije. Rekao bih da cijela ova priča nije dovoljno dobro poznata na području izvan Kotora, ali nas to ne treba obeshrabriti da nastavimo u zajedničkoj radosti slaviti našeg uzor-mučenika, Sv. Tripuna”, ističe Tonsati.

Koliko je ovaj čin važan kao putokaz novim generacijama da u drugome uvijek prepoznaju brata i sugrađanina pod istim nebom, ilustruje i poruka arhijerejskog namjesnika kotorsko-tivatskog, paroha kotorskog, protojereja-stavrofora Nemanje Krivokapića.

„U današnje vrijeme, kada je mnogo više tema koje razdvajaju ljude, mi, Kotorani i Kotoranke, imamo priču koja na najljepši način spaja pravoslavne i katolike oko moštiju zajedničkog svetitelja, ranohrišćanskog mučenika Svetog Trifuna. Ovdje nije riječ isključivo o poštovanju istog svetitelja, već i o poštovanju ljudi među sobom. To je ono na šta nas pozivaju svetitelji, da u svakom čovjeku ugledamo samog Hrista, jer je to način na koji se Bog javlja nama ljudima, kroz druge ljude“, naglašava on.

Snagu ovog obreda nose i ljudi koji srebrne kadionice drže s istim mirom s kojim su to činili njihovi preci. Na taj način on postaje svojevrsna lekcija o ljepoti koja ne poznaje granice i svjetlosti koja se umnožava samo kada se dijeli.

Među učesnicima kađenja ove godine, po prvi put, bio je i kotorski vaterpolista Matija Brguljan.

“Sve to sam doživio kao poseban blagoslov, čast i privilegiju. U pitanju je čin koji nas veže uz vjeru, Kotor i tradiciju koju smo dužni da čuvamo i prenosimo dalje, onako kako su nam je i naši roditelji prenijeli. Posebnu zahvalnost iskazujem don Željku Paskoviću koji me predložio da budem dio jednog takvog, svečanog i svetog trenutka”, saopštio je Brguljan.  

Prof. dr Stevan Kordić je ove godine deseti put bio učesnik obreda i doživljava ga kao čin od posebnog duhovnog značaja.

„Laici obično ne kade moći svetaca, to je privilegija sveštenika. Čast mi je da, nedostojan kakav jesam, mojih kratkih deset godina čini dio molitvenih vjekova Kotora, upućenih njegovom zaštitniku i ostalim svecima čije se relikvije čuvaju u bazilici-katedrali Svetog Tripuna. Pred Slavnom Glavom prilazimo sa molitvom svecu nepodijeljene Crkve, u nadi njegovog zagovora za grad i sve nas, koji u tom simboličnom trenutku dostižemo slogu i jedinstvo”, kazao je Kordić.

Kotor nudi budućnost koja je, čini se, već proživljena. Dvije kadionice podsjećaju da različitost može biti snaga, a zajedništvo temelj zajednice.

To je poruka koju nove generacije u Kotoru, Boki i Crnoj Gori nasljeđuju, da u dijalogu prepoznaju mostove koji povezuju, a u poštovanju jedini jezik koji nam je istinski potreban.