Društvo

Gošća emisije „Medikament“ Radio Kotora bila je specijalizantkinja psihijatrije i psihoterapeutkinja sistemske porodične terapije za bolesti zavisnosti, dr Milica Vučetić. U razgovoru je bilo riječi o bolestima zavisnosti, njihovim uzrocima, ali i o značaju pravovremenog prepoznavanja problema i uključivanja porodice u proces liječenja. Poseban akcenat stavljen je na to koliko su zavisnosti kompleksne i koliko zahtijevaju multidisciplinaran pristup.

Govoreći o tome kako danas prepoznati bolest zavisnosti i gdje je granica između navike i problema, dr Vučetić istakla je da je ključno posmatrati funkcionalnost pojedinca i uticaj određenog ponašanja na svakodnevni život.

Na pitanje da li djeca koja odrastaju u porodicama sa problemom zavisnosti imaju veći rizik da i sama razviju neki oblik zavisnosti ili psihičkih poremećaja, odgovara potvrdno.

„Djeca koja rastu u takvom okruženju imaju značajno povećanu učestalost razvoja zavisnosti, a procjene pokazuju da se kod 50 do 80 odsto njih kasnije može javiti alkoholizam, naročito kod muške djece. S druge strane, ženska djeca često u odraslom dobu biraju partnere koji imaju problem sa zavisnošću.

Takođe, među psihijatrijskim pacijentima veliki broj njih potiče iz porodica u kojima je bio prisutan alkoholizam. Slična situacija je i kod osoba koje su počinile suicid, procjenjuje se da je u 50 do 80 odsto slučajeva prisutna zloupotreba alkohola ili zavisnost. Alkohol je, na taj način, često povezan sa različitim psihijatrijskim oboljenjima, naročito sa antisocijalnim poremećajima ličnosti.

Djeca koja odrastaju uz roditelja alkoholičara često modeliraju takvo ponašanje, ali je još važnije naglasiti da se ona prilagođavaju izrazito stresnim uslovima. Život u takvoj porodici podrazumijeva stalnu neizvjesnost, dijete ne zna u kakvom će stanju roditelj doći kući, da li će biti raspoložen, agresivan ili povučen. Zbog toga se razvija osjećaj nesigurnosti, a djeca se često „patološki“ prilagođavaju takvom okruženju“, navodi dr Vučetić.

Kako ističe, postoji nekoliko tipičnih obrazaca ponašanja djece iz takvih porodica.

Jedan od njih je tzv. „dijete junak“ – ono koje postiže izuzetne rezultate i pokušava da svojim uspjesima skrene pažnju sa porodičnih problema. Tu je i „crna ovca“, dijete koje pravi probleme i na taj način, često nesvjesno, dovodi porodicu u kontakt sa stručnjacima. Postoji i „porodična luda“, dijete koje humorom pokušava da ublaži napetost i skrene pažnju sa problema, kao i „izgubljeno dijete“, koje se povlači, izoluje i često ima nizak nivo samopouzdanja.

„Djeca u razvoju su egocentrična. Kada se dešavaju problemi u porodici, ona neće reći da je to zato što roditelj ima problem sa alkoholom ili neke druge poteškoće, već će misliti da je sve zbog njih. Često zaključuju: ‘To je zato što ja ne vrijedim’ ili ‘zato što ja nisam dobra/r’. U tom razvojnom periodu djeca ne mogu jasno da razdvoje sebe od problema u porodici i da shvate da nisu kriva za ono što se dešava.

Posljedice takvog odrastanja mogu biti različite – od perfekcionizma i potrebe za kontrolom, do buntovničkog i antisocijalnog ponašanja. Neka djeca postižu izuzetne rezultate i teže savršenstvu, dok druga razvijaju otpor prema pravilima i ispoljavaju agresiju“, ističe dr Vučetić.

Kada je riječ o patološkom kockanju, osobe koje razvijaju ovu vrstu zavisnosti često dijele određene karakteristike ličnosti sa drugim zavisnicima.

„To su najčešće emocionalna i socijalna nezrelost, površni odnosi sa drugima, nepoštovanje autoriteta, sužen spektar interesovanja i izražena sebičnost. Karakteriše ih i niska tolerancija na frustraciju, impulsivnost, kao i težnja ka brzoj gratifikaciji.

Takve osobe često traže intenzivne doživljaje i ‘nalet’ zadovoljstva, što kockanje i omogućava. Kada ishod nije u skladu sa njihovim očekivanjima, reaguju burno, mogu biti manipulativni i skloni laganju. Iako se često predstavljaju kao šarmantni i društveni, iza toga se nerijetko kriju dublji problemi ličnosti. Često su i natprosječno inteligentni, ali je riječ o poremećaju ličnosti koji dugo može da zavarava okolinu“, pojašnjava ona.

Kako dodaje, razlikuju se i dva osnovna tipa kockara – oni koji traže uzbuđenje i oni koji pokušavaju da pobjegnu od problema.

„Prva grupa juri osjećaj moći i kontrole koji doživljava kada dobije, dok druga koristi kockanje kao način da izbjegne suočavanje sa stvarnošću. Dobitak im daje osjećaj da su ‘na vrhu svijeta’, da su nadmudrili sistem, i taj osjećaj stalno jure.

Problem nastaje kada iz dobitničke pređu u gubitničku fazu – tada počinju da jure gubitke. Ne prihvataju da je sistem takav da dugoročno vodi ka gubitku, pa upadaju u sve veće dugove, vođeni uvjerenjem da su ‘provalili sistem’. To često proizilazi iz izraženog narcizma.

Prema nekim psihodinamskim teorijama, ove osobe su ranije imale ambivalentan odnos prema ocu – istovremeno su ga voljele i osjećale odbojnost. Zbog snažnog, kažnjavajućeg superega razvija se osjećaj krivice, pa kockanje može postati način njenog razrješenja – kroz gubitak kao kaznu ili dobitak kao simbol prihvatanja. Postoje čak i teorije da neki kockari nesvjesno igraju da bi izgubili, jer im to donosi određeni osjećaj ‘olakšanja’.

Kockari su često zahtjevni za rad, jer su nerijetko uspješni i inteligentni ljudi, pa im je potrebno pristupiti pažljivo i strateški“, ističe dr Vučetić.

U psihijatrijskoj praksi najčešće se sreću poremećaji raspoloženja, poput depresije i bipolarnog poremećaja, kao i anksiozni poremećaji.

,,Generalizovani anksiozni poremećaj posebno je čest i karakteriše ga stalna, pretjerana briga koja nije u skladu sa realnim okolnostima. Kada takva anksioznost postane preplavljujuća i počne da utiče na svakodnevno funkcionisanje u porodici, na poslu i u društvenim odnosima, tada predstavlja ozbiljan problem koji zahtijeva stručnu pomoć“, zaključila je dr Vučetić.

Emisiju možete čuti na linku: Medikament

Tekst i foto: Tamara Vuković