Društvo

Među prvim pitanjima koje mi odrasli postavljamo mališanima u najranijem uzrastu je: Što želiš da postaneš kad porasteš?

Odgovori su različiti, a jedan od najčešćih je: Želim da postanem doktor.

Vjerujem da je to zato što djeca svojim čistim dušama prepoznaju da se radi o humanom zanimanju, pozivu koji omogućava da pomognemo drugima, olakšamo im zdravstvene tegobe i vratimo osmjeh na lice.

Dešava se da se ti dječji snovi o budućem zanimanju nekada i ispune, iako je putanja sigurno mnogo teža nego što u ranom uzrastu to mislimo.

Pedijatar u kotorskom Domu zdravlja doktor Vladimir Dedović - jedan je od onih kojima su se dječački snovi ostvarili i koji je nakon godina školovanja, upornog rada, odricanja i prije svega uz snažnu volju i ljubav prema pozivu ljekara, danas u prilici da svakodnevno u ambulanti razgovara sa najmađom populacijom i pomogne u rješavanju njihovih zdravstvenih problema.

Kada govori o pozivu koji je birao, to je uz osmjeh na licu, uz namjeru da i najizazovnije momente u poslu kojim se bavi predstavi kao situacije koje su nekada neminovne, kako bi se osoba profesionalno osnaživala, a sve zarad krajnjeg cilja – nasmijanog i zadovoljnog djeteta.

Kada govori o sopstvenom pozivu, sve djeluje tako spontano, prirodno i jednostavno , pa vam je gotovo  teško da zamislite da se za ljekara školovao – na osnovnim studijama šest, a potom na specijalističkim četiri godine, uz konstantan rad, višesatna dežurstva, osluškivanje onog što rade starije kolege i saradnici, uz volju da se dodatno edukuje, da nauči više, da pročita više….I tako je, kako kaže, u svijetu medicine čitavog života. Njegov izraz lica govori da tu nema napora…

Ipak, objašnjava doktor Dedović, nije sve tako jednostavno, ali je – kada je pokretač ljubav prema poslu kojim se bavite, sve mnogo lakše i ljepše. Na pitanje: kada se javila želja da se bavi ovim pozivom, odgovara da je to bilo u drugom razredu osnovne škole.

“ Tada sam doživio otvoreni prelom ruke, a nakon što su me odveli na prvu kontrolu, ispostavilo se da će proces liječenja još potrajati jer ruka nije dobro srasla. Sve je bilo prilično bolno. Onda sam postao pacijent drugog ljekara i poslije izvjesnog vremena se oporavio. Ja sam tada odlučio da ću jednoga dana biti ljekar, da ću pomagati drugima, da neću dozvoliti da im se dogodi ono što i meni. Od tada sam stalno imao u glavi da je to moj profesionalni put. Naravno, sada kada sam i sam postao doktor, ne mislim da je “krivac” za to ljekar koji me primio nakon loma, već da sam i ja u tim godinama bio možda i nehajan, pa nisam poslušao ljekarske savjete i na neki način doprinio da se situacija zakomplikuje” – ispričao nam je dr Dedović gostujući u našoj dječjoj emisiji “Radost” koju uređuje i vodi Jelena Kljajević.

Proses školovanja na medicinskom fakultetu je dugotrajan,  osnovne studije traju šest godina, puno se uči, a prvih radnih dana po završetku studija se, kaže dr Dedović, prisjeća kao prilično stresnih.

“ Nakon što sam završio studije, jedan period nisam mogao da se zaposlim, pa sam počeo da volontiram. Na samim počecima sam radio u opštoj praksi i prve dane pamtim kao prilično stresne. Naravno, vjerujem da pacijenti to nisu uočili, ali ja ih se odlično sjećam kao takvih. Odjednom morate da odlučujete sami, a pritom vam se čini da ne znate ništa. Ipak, to prikupljeno znanje mora da “izađe na vidjelo” i brzo shvatite da ste se bespotrebno brinuli. Ipak, jako je važno konsultovati se sa starijim kolegama i imati uz sebe nekog ko je voljan da pomogne. Ja sam tada imao ogromnu pomoć koleginice Bosiljke Bebe Radović koju sam mogao za savjet da pitam u bilo koje doba. To mi je jako značilo i bilo dragocjeno i nikada ne mogu zaboraviti tu nesebičnost. Kasnije, kad sam počeo da radim na pedijatriji, tu je bila doktorka Zoja Maslovar čiji su mi savjeti mnogo pomogli. Pedijatrija je, inače, specifična i dosta široka oblast i interesantno je kako su tu kolege posebno raspoložene da pomognu, savjetuju, saslušaju vaša pitanja kojih bude sijaset… ” – priča dr Dedović.

Specijalizaciju je završio u Beogradu,  u Univerzitetskoj dječjoj klinici u Tiršovoj.

“ Od dolaska na posao rano ujutru, imate svoje pacijente koje vodite. Profesor i svi ostali vas nadziru, pitate, konsultujete se, dosta vam slobode daju da biste naučili ali se sve vrijeme vodi računa da se ne desi greška i uvijek je neko od iskusnijih ljekara sa vama u kontaktu, pa imate određenu sigurnost. Kada završite svoju smjenu, dobijate i određeni broj dežurstava i to su, uglavnom, noćne smjene. Dakle, puno se radi. Kada sve to završite, slijedi specijalistički ispit koji zna da potraje satima i jako je stresan. Onda se vraćate u vaše mjesto odnosno ustanovu iz koje ste konkurisali za specijalizaciju” – objašnjava dr Dedović.

U ovom pozivu, ističe, “morate dati sebe u potpunosti”.

“ Morate prihvatiti da je nekada potrebno ostati na poslu i nakon radnog vremena, biti spremni da objašnjavate i onda kada vam nije do objašnjavanja, biti raspoloženi i nasmijani i kada vam nije do toga. Ne smijete dozvolite sebi da emocije utiču na obavljanje posla, a to je jako teško. Imam baš jedan primjer za to. S obzirom da u našem savjetovalištu radimo sa bebama, svakodnevno mi se te bebe tokom pregleda osmjehuju, to je gotovo pravilo.  Desilo mi se jednom ili dvaput da sam došao na posao nakon gubitka bliskih osoba. Obavljao sam taj isti posao najbolje što mogu, a u sebi sam se borio sa određenim emocijama. Vjerujte da su, bez obzira što sam se trudio da u tom trenutku dam najbolje od sebe i bukvalno sve perfektno odradim, sve bebe koje sam pregledao tog dana plakale. To je nestvarno, koliko mališani osjećaju naše emocije. Onda kažete sebi da morate da krenete dalje i da emocije moraju biti po strani” – priča dr Dedović.

On kaže da je srećan kad obavlja svoj posao i da je to, pored dječjih osmjeha, velika satisfakcija.

“ Volio bih da imam više prostora da se posvetim pacijentima jer na dnevnom nivou u smjeni ovih dana recimo bilježim između 60 i 80 pregleda pa je gotovo nemoguće svima se posvetiti onoliko koliko bih zapravo htio. To je, recimo, mana ovog posla. Satisfakcija je što svakodnevno dobijamo pohvale i svaka od tih pohvala utiče da imate veću volju za radom, veći elan i mogu slobodno reći – budete bolji čovjek. Što se mene tiče, time što sam odabrao ovaj poziv, mislim da sam postao bolji čovjek nego što bi to bio slučaj da sam se bavio nekim drugim zanimanjem” – kaže dr Dedović.

Onima koji žele da upišu studije medicine, poručuje da budu odgovorni, ozbiljni i da, ukoliko su sigurni ono što žele, ne odustaju.

“ Ja bih sigurno sve uradio onako kako već jesam. Kad sam im saopštio da ću konkurisati za studije medicine, roditelji nisu bili za to jer su smatrali da je ispred mene naporan proces školovanja i rada, da je sve dosta neizvjesno, prosto su željeli da moj put bude jednostavniji i lakši…Ipak, do tada sam ih gotovo sve slušao, ali u ovoj situaciji me ništa nije moglo pokolebati, zapravo sam već odavno imao izgrađen stav na ovu temu. Zato bih dao podršku svima onima koji imaju snažnu volju da se školuju i postanu ljekari. Cilj je raditi ono što volite. Ako odaberete neku drugu profesiju, kajaćete se što niste pokušali sa onom o kojoj ste sanjali. Naravno, posebno su važne radne navike i ozbiljan rad. Samo tako možemo do cilja. Ipak, pored napora koji sobom nosi, period studiranja je jako lijep – upoznajete različite ljude, intelektualce, stručnjake u različitim oblastima medicine, družite se, napredujete i širite svoje znanje i to je neprocjenjivo iskustvo. Zato svima onima koji su krenuli na ovaj put, dajem podršku i ohrabrujem ih da prate svoje snove” – zaključio je doktor Dedović.

Reprizu prvog dijela razgovora sa pedijatrom dr Vladimirom Dedovićem poslušajte u utorak 18. maja od 19 i 30.