Društvo

Tekst Jelena Kljajević

Foto privatna arhiva

Gošća današnjeg izdanja “Nedjeljnog razgovora” bila je specijalista socijalne medicine u Institutu za javno zdravlje Crne Gore dr Vilnerina Ramčilović.

Tema razgovara je bila : Socijalni kontekst nasilja nad ženama.

Sa doktorkom smo razgovarali o značaju aktivizma u borbi protiv nasilja nad ženama, o posljedicama koje nasilje ostavlja po žene ali i njihovo okruženje,  te o tome u kojoj mjeri ponavljanje nasilničkog ponašanja i nereagovanje na isto čini jednu sredinu toksičnom jer devijantne pojave zapravo opravdava.

Intervju je zabilježila Jelena Kljajević.

Kako možemo definisati nasilje i koje sve vrste nasilja postoje?

Definicija nasilja prema ženama po dokumentima Ujedinjenih nacija (Deklaracija o eliminaciji

nasilja prema ženama, Rezolucija Generalne skupštine UN 48/104 od 20. decembra 1993. i Pekinška deklaracija - Platforma za akciju) je: Nasilje prema ženama je ispoljavanje istorijski nejednakih odnosa društvene moći između muškaraca i žena koji su doveli do diskriminacije i dominacije nad ženama i do sprječavanja potpunog napretka žena.  Nasilje prema ženama i djevojčicama je prepreka u postizanju jednakosti, razvitka i mira. Postoji više vrsta nasilja: fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko.

Nasilje nad ženama i djevojčicama je multisistemski problem i odgovornost svake karike u sistemu (policija, zdravstveni sistem, centri za socijalni rad, tužilaštvo...) koje treba da su spremne da prepoznaju i spriječe svaki novi slučaj nasilja i zaštite živote žena i djevojčica.

Posebno su ranjive žene i djevojčice sa invaliditetom, žene iz romske populacije, migrantkinje i izbjeglice, žene iz ruralnih područja i one koje žive u predjelima zahvaćenim humanitarnom krizom ili ratom.

Da li u Crnoj Gori imamo registar ili neki sličan dokument koji ukazuje na to koliko je žena pretrpjelo nasilje i koliko se često, zapravo, “vraćaju u ambijent u kojem se nasilje odvijalo, a koliko često mijenjaju ambijent”?

U Crnoj Gori ne postoje registri žena i djevojčica koje su preživjele nasilje od strane partnera ili neke druge osobe. Postoje evidencije o ženama žrtvama nasilja u policiji, centrima za socijalni rad kao i u okviru organizacija koje se bave pravima žena. Istraživanja su pokazala da žene najviše imaju povjerenja u ove organizacije koje su “prve na liniji” kada je u pitanju nasilje nad ženama i djevojčicama. Tu im je obezbijeđena sigurnost, boravak, tretman i besplatna pravna pomoć.

Upravo zbog toga prošlogodišnja Narandžasta kampanja ističe značaj organizacija koje se bave pravima žena i njihovog zalaganja za bolji svijet bez nasilja nad ženama i djevojčicama.

Podatke o broju žena i djevojčica koje su preživjele nasilje najčešće dobijamo iz nacionalnih istraživanja. Posljednje takvo istraživanje sprovedeno je 2018. godine, od strane OSCE organizacije pod nazivom “Dobrobit i bezbjednost žena”. Prema tom istraživanju, svaka peta žena u Crnoj Gori – 19 odsto iskusila je fizičko ili seksualno nasilje nakon svoje 15. godine života od strane intimnog partnera ili druge osobe. Tri od deset žena (31%) je izjavilo da su doživjele neki oblik seksualnog nasilja od strane odrasle osobe prije svoje 15. godine života.

Skrećem pažnju na seksualno nasilje koje se rijetko prijavljuje i u crnogorskom društvu to je i dalje tabu tema o kojoj se mora otvorenije pričati.

Da li je potrebno prethodno “proučiti” socijalni kontekst u kojem je nasilnik odrastao, boravio, možda i doživljavao neprijatnosti ili upravo nasilje, a koje su uticale na formiranje njegove ličnosti? I je li to, takođe, posebno važno kako bismo se kao zajednica i sistem “uhvatili u koštac sa nasiljem”?

Mi smo kao društvo jako tradicionalni i prisutan je visok nivo rodne nejednakosti. Upravo iz tih nejednakih uloga muškaraca i žena proističu nasilna ponašanja. Nasilje je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnoj kulturi, podržano kulturom nekažnjivosti i “normalizacije nasilja”. Djeca koja su izložena nasilju ili svjedoče nasilju u porodici, obično ne poznaju drugi način komunikacije i ispoljavaju tu vrstu negativnog ponašanja kasnije u životu. Podaci iz istraživanja su podaci zasnovani na dokazima i koriste se za proučavanje socijalnog konteksta i uticaja na porodicu, kreiranje programa i servisa podrške, a veoma značajno bi bilo da se koriste za promociju zdrave porodice bez nasilja. Obaveza svakog društva je da promoviše nultu toleranciju na sve oblike rodno zasnovanog nasilja.

Kome jedna žena koja doživljava nasilje prvo treba da se obrati i na koju vrstu zaštite može da računa?

Osobe koje dožive ili trpe bilo kakav oblik nasilja mogu se obratiti policiji, zdravstvenoj ustanovi, nadležnom centru za socijalni rad i organizacijama koje brinu o žrtvama nasilja uporodici. Nedostatak informacija o tome kome žena ili djevojčica treba da se obrati kada doživi nasilje, nedostatak podrške, strah od oduzimanja djece i gubitka finansija, stid, ucjene fotografijama - neki su od razloga zbog kojih se odustaje od prijavljivanja nasilne osobe. Gore pomenute institucije treba da poštuju tačno definisan Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i postupe u skladu sa preporukama iz protokola. U tom slučaju žrtva nasilja se zbrinjava uz dobro koordinisane korake i učešće svih neophodnih aktera.

Prva tačka kontakta osoba koje su preživjele nasilje obično su pružaoci zdravstvenih usluga, jer će povrijeđena osoba, fizički i/ili emocionalno potražiti medicinsku pomoć. Dešava se da osoba koja je preživjela nasilje dođe u pratnji nasilne osobe zbog nanesenih povreda, tako da bude pod pritiskom i bude onemogućena da prijavi tu osobu za nasilje. Zdravstveni sistem ima veoma važnu ulogu u pružanju pomoći osobama koje su preživjele nasilje , a uloga zdravstvenih radnika/ca je da prijavljuju nasilje nadležnim službama uz obavezno dokumentovanje fizičkih i psihičkih povreda i upućivanje ka specijalizovanim servisima za podršku, kao što su socijalne službe i organizacije za zaštitu žrtava nasilja. Dokumentovanje nasilja u vidu medicinskog izvještaja je veoma bitan dokument koji služi kao dokaz u daljem procesuiranju žrtve nasilja.

S druge strane, veoma značajno je da se jačaju uspostavljeni servisi psihosocijalnog tretmana za počinioce nasilja na primarnom nivou zdravstvene zaštite, koji imaju za cilj da pomognu počiniocima da promijene svoje ponašanje uz usvajanje pravilnih stavova o rodnim ulogama u porodici ili partnerskom odnosu i da prihvate odgovornost za svoje ponašanje. Velika je hrabrost i snaga potrebna da se izađe u javnost i progovori o preživljenom nasilju.

U decembru je u Kotoru održan Crnogorski filmski festival o ljudskim pravima, a uz moto „Jače od tišine“. Koliko je važno festivale, okrugle stolove, različite programe koji se odnose na društvenu zbilju - posvećivati upravo ovoj temi i na taj način ohrabrivati žene da progovore o nasilju? Da li institucije sistema tu moraju odigrati značajniju ulogu?

Svakako zajedničkim djelovanjem i saradnjom postaju vidljivije aktivnosti koje su posvećene prevenciji rodno zasnovanog nasilja. Pojedini društveni događaji kao što je Crnogorski filmski festival o ljudski pravima “Ubrzaj”, uz moto “Jače od tišine” na kojem je prikazan film, ostavljaju trag na femicid koji je duboko pogodio crnogorsko društvo. Odličan posao obavljaju ženske nevladine organizacije, bore se za prava ovih žena i tokom čitave godine rade sa žrtvama i obezbjeđuju im različite vrste podrške i pomoći. Veoma je bitno povezivanje državnog i nevladinog sektora jer bi na taj način žrtve nasilja dobile veću sigurnost.

Zar treba da neko dobije ozbiljne povrede fizičke ili psihičke kako bi potražio pomoć u okviru zdravstvenog sistema? Zar treba da se oglušimo na prijave nasilja i da ne reagujemo, i da dozvolimo da se desi femicid?

Da se još malo “zadržimo na ambijentu” u kojem smo odrastali i uticaju istog na formiranje ličnosti, stavova, uvjerenja, odnosa prema bliskim i ostalim ljudima sa kojima dolazimo u kontakt. Svi znamo da djeca uče po modelu, kao što ste već kazali, pa tako uloga roditelja, bližnjih, nastavnika i prijatelja, naročito u djetinjstvu - igra značajnu ulogu u formiranju ličnosti. Zapravo, obrasci ponašanja koji se usvoje se u kasnije doba vrlo često jako teško mijenjaju. Kako porodični ambijent u kojem je dijete, posredno ili neposredno, svjedok nasilja na primjer oca nad majkom ili sestrom – može definisati njegovo ponašanje i odluke u odraslo doba?

Djetinjstvo je period u kome se formiraju - ličnost i pravilni stavovi o rodnim ulogama u porodici ili partnerskom odnosu. Vjerovatnoća da će djeca patiti i imati doživotne posljedice porodičnog nasilja su velike. Veoma je važno da se disfunkcionalna ponašanja na vrijeme primijete i da se multisektorski radi na prihvatanju novih konstruktivnih oblika ponašanja i sankcionisanju disfunkcionalnih ponašanja.

Prilika je i da se podsjetimo na Svjetsku kampanju “16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama”  koju obilježava 1 700 organizacija u preko 100 država svijeta. Kampanja počinje 25. novembra i završava se 10. decembra. Obuhvata četiri važna međunarodna datuma koja povezuju žene, nasilje i ljudska prava. Da se podsjetimo koji su to datumi, zapravo?

Radi se o jako važnim datumima. Počeću od 25. novembra - Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Uspostavljen je kao dan sjećanja na sestre Mirabel, političke aktivistkinje, koje su ubijene od strane diktatora Dominikanske republike, 1960. godine. Zatim, 1. decembar - Svjetski dan borbe protiv HIV/AIDS-a, podrška globalnoj kampanji u razvoju programa prevencije širenja zaraze i podizanja svijesti o problemima vezanim za HIV/AIDS. Međunarodni dan osoba sa invaliditetom je 3. decembar. Cilj obilježavanja ovog datuma je omogućavanje OSI jednako uživanje ljudskih prava i ravnopravno učešće u društvu. Još jedan važan datum je 10. decembar - Međunarodni dan ljudskih prava. Potpisom Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima zagarantovana su prava svih na “život, slobodu i sigurnost bez ikakvih razlika”.

Narandžasta kampanja završava se 10. decembra. Međunarodnim danom ljudskih prava se simbolično povezuju ova dva datuma i ukazuju na to da je nasilje nad ženama najrasprostranjeniji oblik kršenja ljudskih prava u svijetu. Narandžasta kampanja ili „16 dana akivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ je globalna kampanja Ujedinjenih nacija koju podržava veliki broj organizacija u preko 100 država svijeta.

Cilj kampanje je informisanje javnosti, širom svijeta, o problemu nasilja nad ženama  i djevojčicama, koje ostavlja ozbiljne posljedice na individualnom i širem društvenom nivou. Prema posljednjim podacima Ujedinjenih nacija, bar jedna žena od tri žene je doživjela fizičko ili seksualno nasilje tokom života, a manje od 40 odsto žena je potražilo pomoć nakon iskustva nasilja bilo koje vrste. U prosjeku, svakih sat vremena više od pet žena ili djevojčica biva ubijeno od strane člana porodice.

Ova kampanja je podsjetnik za cjelokupno društvo i sve one koji žele da daju podršku aktivnostima protiv rodno zasnovanog nasilja. Prošlogodišnja tema „Ujedinimo se aktivizmom za okončanje nasilja nad ženama i djevojčicama“, prvenstveno je posvećena civilnom sektoru i ističe značaj njihovih aktivnosti i zalaganja za bolji svijet bez nasilja nad ženama i djevojčicama.

Na kraju nam recite u kojoj mjeri nasilje ali i prećutkivanje odnosno opravdavanje nasilja utiče na ukupno psihofizičko zdravlje populacije?

U ogromnoj. Prije svega je važno reći i da je ćutanje jedan vid opravdavanja nasilja. Neophodno je da razvijamo klimu transparentnosti i da o problemima razgovaramo i zajedno ih prevazilazimo. Problemi neće nestati tako što ćemo ih skrivati ili nećemo pričati o njima. Naprotiv. Ukoliko se zataškavaju na bilo koji način, opravdavaju ili ne priznaju – dolazi do razvoja disfunkcionalnih uvjerenja, stavova, mišljenja, a samim tim i ponašanja kako na individualnom tako i u širem društvenom kontekstu. Demonstracija, opravdavanje ili zataškavanje disfunkcionalnih oblika ponašanja kao što je nasilje u bilo kom obliku - dovodi do stvaranja nezdrave društvene klime, nejednakosti i povišenog nivoa stresa, što negativno utiče na psihofizičko zdravlje.

Hvala Vam što ste izdvojili vrijeme da o ovoj važnoj temi govorite za Radio Kotor i uspješan rad želim.

Hvala Vama. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa vama.