Društvo

Patološki strah od povećanja tjelesne težine i poremećaj tjelesne šeme odnosno percepcije našeg tijela karakteristike su anoreksije mentalis koja predstavlja psihogeni poremećaj u ishrani. 

„Anoreksiju karakteriše voljno samoizgladnjivanje odnosno namjera da osobe tjelesnu težinu održe ispod minimuma koji je normativ za njihov uzrast i godine,  a ukoliko se adekvatno ne liječi može dovesti čak i do smrtnog ishoda“ – kaže za Radio Kotor specijalista dječje i adolescentne psihijatrije u Specijalnoj bolnici za psihijatriju dr Ivana Milonjić.

Osobe koje imaju ovu vrstu poremećaja, a uglavnom su ženskog pola, imaju utisak da su gojazne – i kada dođu do željene odnosno kilaže koja je ispod minimuma,

„Dolazi do ekcesivnog povraćanja, rade se ekcesivne fizičke vježbe, prisutna jer restrikcija unosa hrane te unosa kalorične hrane, tu je već pomenuti patološki strah od povećanja tjelesne težine i poremećena percepcija usljed koje osoba uvijek ima utisak da mora da uzgubi na kilaži koja je već tada na donjoj granici“ – kaže dr Milonjić koja je bila gošća naše emisije „Nedjeljni razgovor“.

Anoreksija je, ističe, zastupljenja u cijelom svijetu, a u Evropi je stručnjaci definišu kao „pubertetsku zavisnost od mršavosti“.

„Sve najčešće počinje u periodu između desete i šesnaeste godine i na početku je dosta neprimjetno, čak djeluje i bezazleno.

 „Djevojčica počinje sa dijetom u namjeri da izgubi na kilaži, kako bi se okrenula zdravim stilovima života, kako bi ispratila trendove. Razlozi djeluju racionalno jer se danas nažalost taj trend mršavosti poistovjećuje sa kultom ženstvenosti, pa počinju neki režimi u ishrani koji ne djeluju dramatično, a većina adolescenata je nešto slično pokušala. No, okidač za uvod u anoreksiju može da bude na primjer neki komentar vršnjaka u školi u vezi sa njenim tjelesnim izgledom ili neki konflikt u porodici. Na početku je, dakle, sve neprimjetno, ali kasnije se - u nekom hroničnom stanju jasno vidi da se radi o poremećaju koji je „tvrdokoran“ i zahtijeva terapijske metode i  posvećen rad stručnjaka“ – objašnjava dr Milonjić u razgovoru sa Jelenom Kljajević.

Anoreksija je zavisnost kao i svaka druga, a posljedice su, pored psiholoških,  i somatske.

 „Kako smanjuju kolorijski unos, te osobe smanjuju i unos tečnosti pa postoji ruzik od dehidriranja. Zatim, javljaju se ostale teškoće – poremećaj koncentracije, socijalna izolacija, depresija, poremećaj raspoloženja, zatim endokrinološki poremećaji - gubitak menstruacije, promjene na kostim i zubima , a vitalno ugrožavajuće je i usporavanje srčanog ritma koje može dovesti do ozbiljno problematičnog zdravstvenog stanja. Dakle, kada se uđe u krug anoreksije – situacija postaje jako složena i opasna po život“ – kaže dr Milonjić.

Na pitanje koji su razlozi za nastanak anoreksije mentalis, doktorka odgovara da se u psihijatriji većina poremećaja odnosno stanja objašnjava multifaktotrski.

„Ako nostoji socijalni faktor, određena društvena i psihološka dimenzija i kad se poklope ti faktori , a na bazi genetske predisponiranosti – može doći do poremećaja“ – objašnjava dr Milonjić i dodaje da su tumačenja različitih autora na ovu temu brojna.

„Neki autori su, recimo, uočili da postoje takozvane premorbidne crte ličnosti koje osoba ima i prije razvoja poremećaja - pa tako imamo djevojčice koje imaju crte perfekcionizma, opsesivnosti, rigidnosti i onda sebi postavljaju visoke ciljeve. Imamo i tu genetsku vulnerabilnost pa nas ti geni predodređuju da možemo razviti taj poremećaj. Postoje i neke psihološke teorije koje objašnjavaju nastanak ovog poremećaja. Naime, anoreksija se najčešće javlja između desete i šesnaeste godine pa ta porodična dinamika može da ima dosta uticaja na mladog čovjeka. Neka vrsta agresivnog odnosa djevojčice prema majci odnosno krivica zbog tog osjećaja može da rezultira ovim poremećajem. Uglavnom se psihološke teorije baziraju na tom nerazriješenom odnosu sa majkom. Frojd je na primjer govorio o teoriji koja je na neki način kontroverzna - o oralnoj impregnaciji odnosno zatrudnjenju. To su neki intrapsihički konflikti koji mogu biti psihodinamsko objašnjenje za ovaj poremećaj“ – kaže dr Milonjić. Ona ističće i da  porodični terapeuti, analizirajući ovaj poremećaj, kažu da je u pitanju vapaj za pomoć. „Može se desiti u nekoj konfliktnoj porodičnoj dinamici. Tako imamo primjer da dijete razvije poremećaj kada je brak roditelja u krizi. Dijete ovim Simptomima „roditelej praktično vraća u sistem“, oni se brinu o njemu,  a na taj način se i zbližavaju, tokom zajedničke brige o djetetu. Takođe, problematična može biti i ta prezaštitnički nastrojena uloga roditelja, a problematične su i one porodice u kojima se konflikt izvjegava po svaku cijenu. Zapravo se uvijek savjetuje jasna i otvorena komunikacija. Porodice u kojima se zahtijeva visoka školska učinkovitost, u kojima se ne govori jasno o emocijama, u kojima se djeca prezaštićuju – sredine su u kojima ovi faktori mogu da utiču na mladu osobu da razvije poremećaj u ishrani odnosno mogu biti okidač za razvoj poremećaja ličnosti“ – kaže dr Milonjić.

Osoba koja ima ovu vrstu poremećaj u ishrani ne gubi volju za hranom niti apetit. Radi se o mentalnom poremećaju koji se razvija i  ima svoju dinamiku. Posljedica pretjerane iscrpljenosti organizma odnosno kaheksije može, nažalost, biti i smrtni ishod.

„Usljed ekstremne iscrpljenosti organizma dolazi gotovo do gubljenja masnog tkiva, mišićne mase, uočava se amenoreja odnosno gubitak menstruacije koja ima endokrinološku podlogu. Tu je i poremećaj svih hormona koji regulišu rad polnih i štitne žlijezde, izmijenjen hormonalni status , a jasno je da hormoni regulišu funkcionisanje organizma. Takva osoba nije sposobna za reprodukciju, javlja se pad elektrolita koji dovodi do poremećaja srčanog ritma i svih ostalih poremećaja u radu srca i kad sve ovo nabrojimo – jasno vam je u kom pravcu sve može da ode.

U velikim zdravstvenim sistenmima, poput onog u Beogradu, postoje ljekari koji se bave isključivo anoreksijom mentalis. Ovaj poremećaj je sam po sebi dijagnoza, indikacija za hospitalizaciju, cijeli farmakoterapijski tretman, uz nadzor i program za liječenje, u drugoj fazi je cilj da se dobije na težini, a potom se „radi na psihološkim promjenama koje su se javile kod osobe“ – priča dr Milonjić.

Na pitanje koliko se uspješno lječi anoreksija odnosno da li ima osoba koje su se bez posljedica izborile sa ovim ozbiljnim zdravstvenim problemom, odgovara da ima osoba koje su se izliječile, ali i da je oko dvadeset odsto njih koji za posljednicu imaju hronične bolesti.

„Kada osoba dođe u ambulantu – to je, najčešće, već poodmakla faza anoreksije. Objektivno stanje je takvo da ljekar vidi premršavu osobu blijede kože, promjene na zubima, dobijete podatak da izostaje menstruacija. To je onda alarm za hospitalizaciju jer tu mladu osobu moramo da izmjestimo iz sistema u kojem je sada, kako bismo mogli da realizujemo program i liječimo je. Sjećam se jedne mlade osobe koja je na kliniku u Beograd došla u namjeri da porazgovara sa psihijatrom i suočila se sa time da ovaj poremećaj može dovesti do smrti. I pored činjenice što je čula psihijatra koji joj je precizno objasnio što se ože dogoditi ako se ne liječi, rekla je da ipak želi da ostane lijepa, bez obzira na to što će bez liječenja ugroziti život ili ga uzgubiti. To vam govori koliko je to shvatanje ukorijenjeno, kakav je to poremećaj. Za nj, dakle, nije alarm ni komfrontacija sa poremećajem. Jasno je koliki je ovo stanje izazov i za osobu i za ljekare koji se ovim zdravstvenim problemom bave. U svakom slučaju, naravno da ima onih koji se oporave u potpunosti, dok oko dvadeset odsto osoba koje su se liječile ima hronične zdravstvene probleme tokom života“ – objašnjava dr Milonjić.

Kada uočimo da nama neko blizak ima problem u vezi sa ishranom, važno je obratiti se stručnom licu. Manje je važno, kaže doktorka, kome ćete se od ljekara obratiti prvo jer se u procesu liječenja primjenjuje multidisciplinarni pristup.

„U moju ambulantu se najčešće jave roditelji sa djetetom nakon što su obavili razgovor sa pedijatrom, pa bili upućeni kod interniste ili endiokrinologa.  U slučaju da ste se prvo obratili dječjem psihijatru, a to je negdje i jeste prva adresa – on će vas takođe uputiti i na kolege interniste, gastroenterologe, pedijatre... Radi se o multidisciplinarnom pristupu i zajednički rad je, dakle, neophodan. Važno je obratiti se ljekaru, manje je važno kojem specijalisti prvo, a mi ćemo u timu raditi kako bismo se zajednički izborili sa ovim ozbiljnim poremećajem“ – zaključuje dr Ivana Milonjić.

Razgovor je zabilježila Jelena Kljajević, a repriza je na programu večeras od 19 i 30.