Društvo

U cilju zaštite ratne luke Boka Kotorska, pored Pule druge po važnosti na Jadranu,  Austrougarska je svojevremeno, od sredine 19. pa do prve dvije decenije 20. vijeka, izgradila niz fortifikacija. Prema istorijskim podacima, osim niza tvrđava izgradila je i stotine kilometara puteva, željeznicu, vojno brodogradilište, bolnice, skladišta, pekare, konjušnice, radionice, škole, objekte kulture. Do kraja imperije 1918. funkcionisala je i žičara Kotor-Lovćen. 

Sa našim sugrađaninom dr Ilijom Laloševićem, profesorom Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Podgorici, razgovarali smo o ovoj prilično zaboravljenoj graditeljskoj baštini i, kako se može čuti,  nepriznatim spomenicima kulture. 

“Nakon pada Austrougraske 1918. sve fortifikacije, putevi i ostalo, smatrani su legitimnim ratnim plijenom za okolno stanovništvo. Mještani brojnih obližnjih naselja rušili su te tvrđave, upotrebljavali kamen, željezo i druge kvalitetne građevinska materijale, upravo kao "second hand" građevinski materijal. Npr. izuzetno kvalitetnim keramičkim pločicama sa jedne pekare, popločana je prilazna staza prema risanskoj bolnici. To je, dakle, tada smatrano kao legitimni ratni plijen. Srušiti sve što je austrougarsko. Tada je srušen i jedan dio mosta na Tabačini, koji je imao kule, stražare. Danas su tamo još ostaci na sredini objekta koji je bio natkriven, sa puškarnicama. Skinut je taj gornji svod i napravljen otvoreni most. Toga je bilo jako puno između dva svjetska rata. Takođe, nažalost je i mnogo natpisa, lapida, grbova, skidano sa tvrđave, odnošeno, prodavano... Neke je, sa željom da to ipak ostane u Boki, spasio don Niko Luković i ugradio u onaj potporni zid iza Bogorodičinog hrama, otkupivši od istih koji su to skinuli i nosili. Brojne je spasio, ali mnoge ne. Imamo i jedan period poslije Drugog svjetskog rata, kada više nije devastirano, ali nije ni rađeno na tvrđavi. Praktično do 2000. godine, manje ili više. Tada su krenule neke akcije. U svakom slučaju to je značajna baština”, kazao je dr Lalošević za Radio Kotor. 

Podsjeća na inicijativu da se austrougarske tvrđave upišu u Uneskovu listu i na još nekoliko značajnih i uništenih objekata. 

“Interesantan je i tivatski Arsenal, koji je pripadao tvrđavi Kotor, odnosno tvrđavi Boka Kotorska. U Kumboru, na mjestu današnjeg Porto Novog, bila je i hidroplanska baza, gdje nažalost nije ostavljeno ni traga od svega. Sve je sravnjeno, porušeno, a nije tako trebalo biti. U Arsenalu gotovo da ništa nije ostalo osim one pilane koja je bila van obuhvata, maltene na kraju, pa to nije smetalo investitorima i zadržali su je. Ipak, najznačajnije je srušeno. Od ovih objekata industrijske arhitekture s kraja 19. vijeka sam predlagao u jednoj studiji da se njih pet-šest ostavi, ako ne mogu tu, onda bar kao hale, jer su bile na zakivcima, pa su se mogle demontirati i montirati na nekoj drugoj lokaciji. Ipak, razumijevanja nije bilo. Sve je završilo tako što je nešto čak odnešeno i prodato. Italijani su dolazili da to uzmu, nezvanično, a dobar dio je otišao u željezaru u Nikšić i pretopljen”, kazao je Lalošević. 

Podsjeća da je svojevremeno predložio i da se vrata austrougarskog Arsenala spreme za muzej, posebno jer je bilo riječ o raritetu zbog rupe od crnogorske granate.

 “Crnogorska vojska je početkom Prvog svjetskog rata pogodila vrata u Arsenalu. To bi bio interesanatan muzejski eksponat. Međutim, najvjerovatnije da su i ona u završila tako da su pretopljenja u željezari, što je još samo jedan od primjera velike i nenadoknadive štete”, kazao je Lalošević. 

Kada je objavljena publikacija Raša Pavićevića o tvrđavama, Goražda je još imala željezna vrata, stepenište i lift. 

“Kada sam poslije par godina otišao sa Japancima da tamo snimam, svega toga već nije bilo. Znači, svjedocvi smo da se bukvalno dižu veoma vrijedni željezni elelmenti muzejskog karaktera sa objekata, radi čiste trgovine starim gvožđem. To je nešto što je zaista nedopustivo u 21. vijeku i samo je jedan primjer odnosa prema ovoj baštini. Mislim da se kamen više ne skida, iako je dosta toga skinuto, kao i sa puta prema Njegušima gdje se parapeti već decenijama ruše, raznose i ugrađuju u razne objekte”, kazao je Lalošević. 

U emisiji je bilo riječi i o grbu iz vre­me­na Kra­lje­vi­ne Ju­go­sla­vi­je ko­ji se na­la­zio sa druge strane glavnih gradskih vrata , prema trgu, a koji se, po informaciji iz Matice Boke, da­nas na­la­zi u ita­li­jan­skom gra­du Fa­no. 

Naime, ita­li­jan­ski voj­ni­ci su 1941. ski­nu­li sa unu­tra­šnjeg di­je­la glav­nih ko­to­r­skih grad­skih vra­ta grb Kra­lje­vi­ne Sr­ba, Hr­va­ta i Slo­ve­na­ca, od­ni­je­li ga u Ita­li­ju, a na po­za­di­nu ukle­sa­li po­sve­tu.

Zna­me­nje se da­nas ču­va u la­pi­da­ri­ju­mu gra­da Fa­no u Ita­li­ji, a u Ma­ti­ci Bo­ke na­mje­ra­va­ju da po­kre­nu ak­ci­ju vra­ća­nja gr­ba u Ko­tor.

“Ita­li­ja­ni su sa unu­tra­šnje stra­ne glav­nih grad­skih vra­ta u Ko­to­ru ski­nu­li ta­ko­zva­nog bi­je­log or­la, is­kle­sa­ni grb Kra­lje­vi­ne Sr­ba, Hr­va­ta i Slo­ve­na­ca (Ju­go­sla­vi­je) i upu­ti­li ga kao rat­ni tro­fej bro­dom u ita­li­jan­ski grad Fa­no, gdje je vi­đen u ta­mo­šnjem la­pi­da­ri­ju­mu. Ka­da je ka­pi­tu­li­ra­la Ju­go­sla­vi­ja ita­li­jan­ska voj­ska je ušla u Ko­tor, ski­nu­la grb i po­sla­la ga u Ita­li­ju. Što se ti­če nat­pi­sa, mi­slim da je 1948. is­kle­san i po­sve­ćen ita­li­jan­skim voj­ni­ci­ma iz Fa­noa ko­ji su 1941. iz­gi­nu­li pri­li­kom osva­ja­nja Ko­to­ra. Mi­slim da su Ita­li­ja­ni taj rat i te bor­be do­ži­vje­li kao bor­bu za oslo­ba­đa­nje Cr­ne Go­re, te da se na dnu plo­če za­to po­mi­nje „li­be­ro Mon­te­ne­gro” – za­pi­sao je svojevremeno o ne­sta­lom ko­tor­skom gr­bu arh. Jo­vi­ca Mar­ti­no­vić.

Za­jed­ni­ca Ita­li­ja­na Cr­ne Go­re već du­že vri­je­me za­la­že se za vra­ća­nje uklo­nje­nog gr­ba sa mle­tač­kim la­vom na spolj­ni dio glav­nih grad­skih vra­ta, gdje se na­kon Dru­gog svjet­skog ra­ta na­la­zi grb SFRJ uz Ti­to­ve ri­je­či ukle­sa­ne u ka­men: „Tu­đe ne­će­mo, svo­je ne da­mo”. 

Ini­ci­ja­ti­vi Za­jed­ni­ce Ita­li­ja­na pro­ti­ve se bo­rač­ka udru­že­nja.

“Ove stvari se mogu pomiriti jedino uz poštovanje principa istorije, istorijske nauke i konzervatorske struke, sa maksimalnim relaksiranjem političkih aspekata. Iako se oni ne mogu anulirati, treba dati prioritet konzervatorskoj struci. Međunarodna zajednica je donijela tzv. Venecijansku povelju, još 1964. godine, u kojoj piše da je na jednom kulturnom dobru dužno poštovati sve istorijske faze i dokaze svih istorijskih promjena koje su se na njemu desile. Nekad je to teško jer imate fazu preko faze gdje je neko skinuo stariju da bi stavio svoju. Ali, ono što stoji na svom mjestu, a da nije prethodno uništilo ništa ispod sebe od starijih tragova, po meni treba da ostane. Ukoliko ispod tog novijeg sloja imate stariji, onda se ipak u principu prioritet daje starijem. Poštovanju starine, onoga što je prva faza. Primjer su gradska vrata Kotora. Imali smo stanje 1555. kada su Mlečani tu napravili vrata. Imala su gore mletačkog lava, a iznad je bio natpis “Iustita est regnorum fundamentum” (Pravda je temelj vlasti) i iznad toga je bila jedna kula stražara koja je kontrolisala ulaz u grad. Austrougarska je krajem 19. vijeka, slaveći godišnjicu uzimanja Kotora i boke od strane Austrije, znači slaveći 1814. prilikom tog jubileja stavila, umjesto te kule stražare, dva grifona i u sredini grb Austrougarske monarhije. I to nije dirano sve do 1945. godine. To je dakle ono stanje koje imate na razglednicama italijanske vojske. Italija je prethodno okupirala Crnu Goru, a Boku anektirala proglasivši je dijelom Italije. Moj otac i stričevi su, recimo, u školi imali italijanski kao maternji jezik”, priča dalje Lalošević. 

Podsjeća zatim na period poslije kapitulacije Italije 1943. i oslobođenja Kotora od Njemaca 1945. godine. 

“Nove vlasti su napravile radikalne promjene. Skinuli mletačkog lava, otklesali, bacilli u more, ne znam već tačlno što, i na njegovo mjesto stavili tablu "21. novembar 1944.", grifone iz perioda Austrougarske makli, a grb preklesali. Ostao je okvir iz vremena Austrougarske, a umjesto carskog austrijskog grba, preklesan je grb FNRJ, grb Jugoslavije.

Pitanje je što dalje. Opšti konzervatorski princip glasi da, ako imamo neku stariju fazu sačuvanu u autentičnom obliku, trebalo bi je vratiti. I odmah da kažem kao konzervator, pa makar me borci kritikovali. Na kraju krajeva imam pet Laloševića palih za slobodu i nema manjeg bratstva, a više žrtava i to mi ne može niko spočitavati. Međutim, iz ugla struke smatram, ukoliko bi se stekli uslovi da se na adekvatan način rekonstruiše taj mletački lav,  mada je u nedostatku originala to teško uraditi sa fotografije, a problematično je i sa arheološkog aspekta. Ja se ne bih libio toga da se on vrati tamo gdje je bio, a da se ploča “21. novembar 1944.” sa dužnom pažnjom i uz sav dignitet da se možda pomjeri lijevo ili desno metar – dva. Ostao bi trag i uvažio se prethodni natpis. E sad , što ćemo sa “Tuđe nećemo svoje ne damo”? Iskreno, ako ispod postoji natpis “Iustita est regnorum fundamentum”, kao mnogo starija i važnija maksima rimskog porijekla, ja bih tu “Pravdu kao temelj vlasti” vratio . Mislim da je to aktuelnije nego “tuđe nećemo svoje ne damo” jer je i relativno što je tuđe. Italijani su smtrali da je Boka nihova, Zadar, Dalmacija cjela, Mi smo smatali da je Trst naš… Dakle, ne bih dirao onaj gore grb iz prostog razloga jer oni su preklesali austrijskog orla i njega nema pa ga nema. Grb Jugoslavije je tu. Ne možemo onaj ispod njega vratiti jer je od istog materijala preklesan. Nije skinut pa donesen drugi. To bih jednostavno rečeno, ostavio. Grifone nema potrebe obnavljati. Mi smo tu da svjedočimo istoriju, da je proučavamo, analiziramo, a ne da je mijenjamo. Ona je takva kakva je bila, a pored arhivskih pisanih dokumenata i pomenute lapide, svaka kuća, prozor ili grb, takođe su dokumenti”, kazao je Lalošević. 

Zaključio je da su na ovom prostoru Mlečani, Austrougarska, Kraljevina Srba, Hrvata i Sloevnaca i SFRJ ostavili tragove koji predstavljaju  legitimne istorijske faze. 

(Foto: Tripadvisor i Jasnina putovanja)