Društvo

U Crnoj Gori oko 290 djece uzrasta do 18 godina ima dijabetes tip 1. Iako se na prvi pogled može učiniti da taj broj nije veliki, prema relevantnim podacima, Crna Gora se nalazi na 18. mjestu u svijetu po broju djece oboljele od dijabetesa tip 1 na 100 hiljada stanovnika.

O ovim statistikama i njihovom značenju u praksi govorio je dr Nebojša Gulić, anesteziolog u Specijalnoj bolnici za ortopediju, neurohirurgiju i neurologiju „Vaso Ćuković“ i predsjednik Udruženja roditelja djece sa dijabetesom „Beta“, gostujući u emisiji „Medikament“ Radio Kotora.

„Dijabetes tip 1 je, za razliku od dijabetesa tipa 2, autoimuno oboljenje. To znači da naš imuni sistem napravi grešku i uništi beta ćelije koje proizvode insulin. Na taj način osoba sa dijabetesom tip 1 ostaje potpuno bez insulina i mora ga doživotno unositi spolja, više puta dnevno, praktično imitirajući normalan rad beta ćelija kojih više nema. Dijabetes tip 2 je nešto sasvim drugo – nastaje kada tijelo više ne reaguje adekvatno na insulin koji samo proizvodi i mora se liječiti kako bi se spriječile teške posljedice. Tip 2 se najčešće javlja u odraslom, odnosno starijem životnom dobu i čini većinu slučajeva. Manji broj oboljelih ima tip 1, koji se najčešće javlja u djetinjstvu. To je trajna bolest koja se ne može izliječiti i zahtijeva stalno davanje insulina i kontinuirano praćenje šećera u krvi“, pojašnjava dr Gulić.

On ističe da se Crna Gora, nažalost, veoma visoko kotira po broju djece oboljele od dijabetesa tip 1.

„Kao udruženje imamo veoma dobru saradnju sa ljekarima na dječjoj endokrinologiji u Podgorici i primijećen je nagli porast broja oboljele djece tokom COVID infekcije. To se dovodi u vezu sa virusom, jer je čest okidač za pojavu dijabetesa tip 1 upravo neka virusna infekcija. Koja će to infekcija biti, ne može se unaprijed znati, ali pokazalo se da je COVID imao značajan uticaj. Često ljudi misle da se dijabetes tip 1 dobija zbog neadekvatne ishrane, ali to nema nikakve veze sa načinom ishrane, odrastanjem ili postupcima roditelja. To je oboljenje koje roditelj nije mogao spriječiti“, naglašava dr Gulić.

Govoreći o simptomima na koje roditelji treba da obrate pažnju, kao i o učestalosti oboljenja kod dječaka i djevojčica, dr Gulić objašnjava da se, za razliku od dijabetesa tipa 2 koji se razvija godinama, dijabetes tip 1 razvija znatno brže.

„Najčešće se javi virusna infekcija koja djeluje kao okidač, a proces uništavanja ćelija koje proizvode insulin odvija se relativno brzo – u mjesecima, a ne godinama. Kada dijete ostane bez sopstvenog insulina, simptomi se javljaju naglo. Pojavljuje se jaka žeđ, dijete pije velike količine vode i samim tim učestalo mokri. To su najvažniji i najčešći simptomi.

Problem je što ih roditelji ponekad ne prepoznaju na vrijeme, jer ih tumače u kontekstu okolnosti. Na primjer, ako se to dešava ljeti, pojačana žeđ se povezuje sa vrućinom. Organizam pokušava da se izbori sa viškom šećera u krvi tako što ga izlučuje putem mokraće, pa dijete češće mokri. Prisutan je i pojačan apetit, ali se i to često pripisuje drugim razlozima. Zbog toga se dešava da se dijabetes otkrije tek kada dijete već razvije teško i po život opasno stanje – dijabetičku ketoacidozu. Zato je važno na vrijeme posumnjati. Ako su prisutni jaka žeđ, učestalo pijenje vode, učestalo mokrenje i pojačana glad, potrebno je uraditi provjeru šećera u krvi“, upozorava on.

Svako dijete u Crnoj Gori kod kojeg se dijagnostikuje dijabetes tip 1 mora biti hospitalizovano, a liječenje započinje u dječjoj bolnici u Podgorici.

„Tu nije riječ samo o započinjanju terapije, već i o intenzivnoj edukaciji roditelja u Institutu za endokrinologiju. Od trenutka postavljanja dijagnoze, život se iz temelja mijenja. Svaki obrok i sve što dijete pojede mora biti precizno pokriveno insulinom. Ne postoje fiksne doze. Potrebno je znati koliko ugljenih hidrata sadrži svaki obrok i na osnovu toga izračunati dozu insulina za konkretno dijete.

Ako se da više insulina nego što je potrebno, dolazi do hipoglikemije – niskog šećera u krvi, što može biti veoma opasno. Ako se da premalo, dolazi do hiperglikemije, koja dugoročno može ostaviti ozbiljne posljedice. To je balansiranje 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici – od obroka do obroka. Uz to, svaka infekcija dovodi do porasta šećera, pa su potrebne dodatne doze insulina. To zahtijeva cjelodnevno praćenje djeteta, jer nivo šećera nikada nije potpuno stabilan, već stalno varira, a na svaku promjenu mora se adekvatno reagovati“, zaključuje dr Gulić.

Emisiju možete čuti na linku: Medikament

Tekst: Tamara Vuković

Foto: Screenshot/TV Vijesti