Društvo

Panel diskusija „Na šta (sve) pristajemo zarad ljubavi?“, posvećena partnerskim odnosima, potrebi za bliskošću, obrascima koje unosimo u veze i granici između ljubavi i zaljubljenosti, održana je u okviru programa posljednjeg dana festivala „3 dana duš(ž)e“.

O ovim temama govorila je doc. dr Bojana Miletić, psihološkinja i psihoterapeutkinja, sa kojom je razgovarala urednica panela Jelena Kljajević.

Potreba za povezivanjem sa drugim ljudima urođena je, a način na koji smo u najranijem periodu života ostvarivali bliskost značajno utiče na naše kasnije partnerske odnose, poručila je Miletić na početku.

Odgovarajući na pitanje možemo li sami i zbog čega nam je potrebno drugo ljudsko biće, njegova blizina, podrška i zajedništvo, Miletić ističe da potreba za drugim postoji od najranijeg perioda života.

„Potrebni su nam drugi, ne možemo sami. Od trenutka kada se rodimo, mi smo vrlo bespomoćna bića i fizički zavisimo od onoga ko nas njeguje. Kasnije nisu u pitanju samo zadovoljavanja osnovnih potreba, nego i potrebe za blizinom, pažnjom, pripadanjem... Zahvaljujući Johnu Bowlbyju utvrđeno je da imamo urođenu potrebu za povezivanjem, baš kao što imamo i urođene fiziološke potrebe“, objasnila je.

Govoreći o partnerstvu, Miletić naglašava da je važno sačuvati i zajedništvo i individualnost.

„Partnerstvo je jedan entitet koji uključuje ‘ja, ti i mi’. Jako je važno da postoji svo troje. Ako ne postoji ja i ti, to znači da nismo u dovoljnoj mjeri diferencirani, da nismo dovoljno odvojeni. Takva partnerstva, gdje postoji samo mi, mogu biti jako skladna i partneri mogu dugo da žive u skladu, ali mogu i da ne osjete da time gube određeni dio sebe“, objašnjava.

Za kvalitetan partnerski odnos, dodaje, potrebne su istovremeno bliskost i sposobnost odvajanja.

„Nama je potrebna i ta spojenost i ta razdvojenost. Taj proces treba da bude kvalitetan da bismo stekli kapacitet za ono što u psihoterapiji nazivamo optimalna distanca. Da znamo gdje naša koža završava, a koža partnera počinje“, navodi Miletić i dodaje da je važno da u odnosu možemo da izdržimo i privremenu odvojenost od partnera, odnosno da ne zavisimo toliko od toga da li je partner stalno prisutan.

Ističe i da dugotrajnost veze sama po sebi nije pokazatelj njenog kvaliteta.

„Dugotrajnost odnosa ne mora nužno da podrazumijeva i kvalitet odnosa. Može biti bez konflikta, a da opet nije razvojno“, kaže ona.

Partnerski odnosi, prema riječima Miletić, mogu oživjeti brojna prethodna iskustva i emocionalne povrede. Način na koji ćemo kasnije graditi odnose u velikoj mjeri zavisi upravo od ranih iskustava, dok je ljubav, kako kaže, mnogo širi pojam od same emocije.

„Kada pričamo o ljubavi, treba da pričamo o kapacitetu za ljubav. To je nešto što je jako važno da stičemo kao kapacitet i u velikoj mjeri zavisi od naših ranih iskustava i uopšte iskustava tokom života. Ta naša rana iskustva u velikoj mjeri utiču na to kako ćemo kasnije stupati u partnerske odnose“, objašnjava Miletić.

Jedna od čestih pojava, kaže, jeste poistovjećivanje ljubavi i zaljubljenosti, a idealizacija dovodi do toga da partnera u početku ne vidimo u njegovoj cjelovitosti.

„Drugu osobu vidimo kao idealnu, ne vidimo sve mane te osobe i onda se jednog dana razočaramo. Kažemo: ‘Nisam se za ovo udala, nisam ovo htjela’. A zapravo je riječ o tome da smo u početku idealizovali i nismo vidjeli osobu cjelovito“, ističe Miletić i dodaje da ta osoba uopšte ne mora da bude loša, već da mi nismo bili u stanju da je vidimo onakvom kakva jeste.

Govoreći o tome zbog čega ljudi nerijetko iznova biraju slične tipove partnera, Miletić navodi da su nam određeni obrasci poznati još iz porodice.

„Ljudi često kažu: ‘Mene hoće samo takvi, prosto me nađu’. A vrlo često ne vide da unutar njih samih postoji nekakva težnja. Naše nesvjesno prepozna tuđi obrazac, i to ne bilo koji, nego onaj koji nam je na određeni način poznat“, kaže Miletić.

Porodica je, ističe, prvo mjesto na kojem učimo kako izgledaju bliski i partnerski odnosi. Od roditelja učimo šta znači biti žena, šta znači biti muškarac, šta znači biti partner, biti u braku, kako treba da se ponašamo i šta se očekuje od nas. Sve te modele ponašanja učimo u porodici i logično je da ćemo, kada izađemo u svijet, tražiti nešto što nam je već poznato.

Kako zaključuje, nije riječ o tome da je potreba jednog partnera ispravna, a drugog pogrešna.

„Ovdje vidimo legitimne potrebe dvoje ljudi. Zavisi koliko su spremni na saradnju, koliko su spremni na kompromis i koliko su spremni da rade na sebi“, zaključila je Miletić.

U nastavku programa nastupio je Neša Galija sa akustičnim koncertom „Dodirni me... Sasvim slučajno“, kojim je festival „3 dana duš(ž)e“ zatvoren.

Mihaela Moškov