Društvo

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor (arhiva)/B.M.

Autizam je stanje unutar šire grupe neurorazvojnih poremećaja, objašnjava za Radio Kotor dječiji psihijatar dr Nenad Rudić iz Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu.

Gostujući u emisiji „Nedjeljni razgovor“ navodi da ovakvi poremećaji obuhvataju stanja kod kojih postoje odstupanja u razvoju, prvenstveno povezana sa procesima u mozgu koji još uvijek nijesu do kraja objašnjeni.

„Važno je naglasiti da ona nisu posljedica loših iskustava, već različitih bioloških i razvojnih mehanizama“, ističe naš sagovornik.

Autizam obuhvata širok spektar simptoma, od teškoća u socijalnoj interakciji i komunikaciji, do stereotipnih ponašanja i senzorne osjetljivosti.

„Govor sam po sebi nije kriterijum. Neko može imati vrlo oskudan govor, a neko razvijen i sofisticiran, i u oba slučaja može postojati poremećaj iz spektra autizma“, dodaje dr Rudić.

Struka posljednjih godina bilježi porast učestalosti neurorazvojnih poremećaja.

„Postoji realan porast, kako ADHD-a, tako i autizma. U posljednjih deset godina taj rast iznosi gotovo 200 odsto. Uzroci autizma još uvijek nijesu u potpunosti poznati, ali se kao faktori rizika pominju starost roditelja, genetska predispozicija, spontane mutacije i uticaji okoline“, saopštio je dr Rudić.

On ističe i važnost razjašnjavanja čestih zabluda, posebno onih koje se odnose na vakcinaciju.

„Savremeni naučni zaključak je da ne postoji uzročno-posljedična veza između primanja MMR vakcine i pojave autizma. Djeca sa autizmom ili drugim neurorazvojnim poremećajima takođe treba da budu vakcinisana“, naglašava on.

Pouzdana dijagnoza autizma najčešće se postavlja oko četvrte ili pete godine života, iako se određeni pokazatelji mogu primijetiti i ranije.

„Do tada svakako postoji prostor za praćenje i ranu intervenciju, jer neka razvojna odstupanja mogu biti prolazna“, objašnjava dr Rudić.

Pravovremeno prepoznavanje i podrška, kaže, ključni su za razvoj djeteta. I mali koraci, poput vođenja odrasle osobe za ruku ili izražavanja mimikom, mogu biti važni načini povezivanja sa okolinom.

Rana intervencija mora da uključuje porodicu.

„To ne može biti rad dva puta nedjeljno, jer to onda nije prava intervencija. Ako nije moguće svakodnevno raditi sa stručnjakom, postoje programi koji podrazumijevaju rad u kućnom okruženju u kojem se dijete razvija i prirodno gradi odnos sa porodicom“, ističe naš sagovornik.

Roditelji se nakon postavljanja dijagnoze često suočavaju sa snažnim emocijama, što je potpuno razumljivo.

„Prolaze kroz faze od šoka i nevjerice do prihvatanja i adaptacije. Važno je pronaći ravnotežu i u roditeljstvu, učiniti sve što je potrebno za dijete, ali istovremeno zadržati radost i nadu. Podrška roditeljima direktno doprinosi i razvoju djeteta“, naglašava on.

Farmakoterapija se, napominje, ne koristi za liječenje autizma, već za ublažavanje pridruženih problema, poput anksioznosti, poremećaja sna ili selektivne ishrane.

Djeca iz spektra autizma često pokazuju repetitivna ponašanja ili posebne fascinacije određenim predmetima ili aktivnostima.

„Lepršanje rukama, fascinacija semaforima ili dodirivanje određenih tkanina mogu biti načini na koje dijete reguliše napetost i umiruje se“, objašnjava dr Rudić.

Strategije rada sa djecom uključuju razumijevanje njihovih interesovanja, prilagođavanje okruženja, imitaciju i vođenu igru, kako bi se postepeno razvijale socijalne i komunikacione vještine.

„Djeca iz autističnog spektra rijetko spontano prilaze vršnjacima, osim ako postoji zajednički interes. Zbog toga intervencije postepeno uvode dijete u interakciju i igru, balansirajući između potrebe za samoregulacijom i sticanja funkcionalnih socijalnih iskustava“, zaključuje dr Rudić.

razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.