Društvo

Don Anton Belan, župnik Kotora i Škaljara preminuo je iznenada 28. decembra ove godine u 67. godini života i 37. godini svećeništva.

Rođen je u Kotoru 13. novembra 1953. godine. Osnovnu školu završio je na Prčanju, a klasičnu gimnaziju u Dubrovniku kao pitomac Isusovačkog sjemeništa. Teologiju je diplomirao na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu 1980. godine. Nakon odsluženja vojnog roka, na istom sveučilištu završava dvogodišnje specijalističke studije iz pastoralne teologije. Na Papinskom institutu za kršćansku arheologiju slušao je predavanja i postigao odgovarajuću diplomu 1982. godine. U Vatikanskoj školi za diplomatiku, paleografiju i arhivistiku diplomirao je arhivistiku 1984. godine.

U kotorskoj katedrali Sv. Tripuna zaređen je za đakona Kotorske biskupije 3. januara 1982. godine. Iste godine je na ostrvu Gospa od Škrpjela 15. avgusta zaređen za svećenika.

Apostolski administrator sede vacante Frane Franić imenovao ga je 1983. godine upraviteljem župe Gospe Snježne u Škaljarima i upraviteljem Istorijskog arhiva Kotorske biskupije. U Škaljarima stupa na službu u drugoj polovini 1983. godine (zbog studija). Od 1987. do 1991. godine bio je ekskurzor župe Pomoćnice kršćana na Mulu. Ponovo preuzima župu Muo 1992. godine i na toj službi je  ostao do 2003. godine.

Rektor kotorske katedrale bio je od 1985. do 1991. godine, a od 1991. godine do smrti bio je župnik katedralne župe sv. Tripuna.

U više navrata, po izboru i po službi, bio je član Svećeničkog savjeta i član Ekonomskog savjeta, kao i član Vijeća za kulturna dobra pri Međunarodnoj biskupskoj konferenciji Sv. Ćirila i Metoda. Od 2004. godine do prestanke službe biskupa Ilije Janjića, bio je generalni vikar Kotorske biskupije, a od 2007. godine rezidencijalni kanonik Stolnog kaptola u zvanju arhiđakona.

Bio je vrsni poznavalac istorijskih prilika ovog podneblja, bavio se  izučavanjem kulturne baštine i bio nezaobilazna karika istraživačima bokeljskih tema, posebno sakralnog sadržaja.

“Svetost nije ekskluzivitet! Ona pripada svima. Svaki čovjek, ama baš svaki, tu svetost postiže na svoj, vlasiti način, ako to želi”, podsjećao je don Tonći na talasima Radio Kotora prilikom brojnih vjerskh praznika, uvijek pozivajući ljude na mir, toleranciju, zajedništvo, humanost, molitvu, ljubav i praštanje. “Svaka liturgija je zapravo praznik mira, ljubavi i praštanja. Pred kraj svake mise ljudi jedni drugima pružaju mir. Nije to samo jedan obred, već i jedna stvarnost. To je mir koji nam je toliko potreban, a kojeg je u istoriji čovječanstva uvijek nedostajalo. Taj mir smo uvjek tražili, nekad više nekad manje, ali njega nema ako se prvo ne pomiriš sa Bogom i bližnjim svojim. Tek onda će mir uistinu biti plodonostan i svrsishodan. Biti hrišćanin ne znači to biti juče, ni danas, ni sjutra, već to biti iz dana u dan. To je ustvari vječna borba između dobra i zla kojeg u sebi nosimo. Svi smo pozvani da činimo dobro.  Treba se toga prisjećati svakoga jutra, čim se probudimo, a  ne u svom bližnjem tražiti razlike, već tražiti ono što nam je zajedničko. A zajedničko nam je upravo da smo svi djeca istog Oca“, govorio je don Tonći.

Biće sahranjen danas u 14 sati na Prčanju.