Društvo

Je li komunikacija među ljudima u doba nevjerovatnih tehničkih dostignuća i činjenice da smo jedni drugima, u skladu sa tim, dostupniji nego ikada – ipak problematičnija nego nekada i kako objasniti taj paradoks? Što pojedincu donosi manir odobravanja tuđeg mišljenja, a što dominantna crta ličnosti? I kako sve pomenuto formira sistem odnosno zajednicu u kojoj živimo?

Ovo su neka od pitanja postavljena današnjem gostu emisije „Nedjeljni razgovor“ - kliničkom psihologu, poslovnom konsultantu i stručnjaku za psihologiju komunikacije mr Radoju Ceroviću.

 „ Danas lakše nego ikada razmjenjujemo informacije i tu nema dileme, ali razmjenjivanje informacija za ljudska bića se vezuje za kontekst relacije ili odnosa, pa ako vi ispred sebe nemate osobu već ekran i uglavnom se, razmišljajući o očekivanjima od te osobe, bavite pretopostavkama, onda je logično da dolazi do problema“ – kaže Cerović sa kojim je razgovarala Jelena Kljajević.

Činjenica je, ističe Cerović, da u eri savremene tehnologije ispred sebe imamo sve manje lica,  a sve više ekrana različitih uređaja koji bi trebalo da nam „olakšavaju komunikaciju“ odnosno čine je dostupnijom.

„ Naša neurologija je „napravljena“ za odnos „face to face“, a u situaciji kada vi samo pretpostavljate o kakvoj se osobi radi i kako bi ona trebalo da reaguje, a nemate sa njom fizički kontakt odnosno susret – neurologija „ne pomaže“. Ta neurologija je, dakle,  „napravljena“  za fizički kontakt i uslove takozvanog čopora u kojima ste okruženi ljudima. U tim uslovima postoji određena hijerarhija, od nekog zazirete, nekog se plašite, u raznoraznim ste situacijama i sve su to elementi odnosa koji su nas kao vrstu doveli do ovoga što smo danas. Ipak, uslovi u kojima danas ta neurologija treba da finkcionioše nisu adekvatni za ono za što je ona suštinski napravljena“ – navodi Cerović.

On objašnjava da se danas, zapravo, ništa suštinski nije promijenilo u konstrukciji ličnosti, ali da se zato „promijenio kontekst komunikacije“. „ Vi komunicirajući putem mreža na primjer nemate konkretnu povratnu informaciju. To je kao da na primjer udarate u džak – pa „džak ne plače, ne vršti, nema emocije i rekacije, nije mu teško“. Vrlo često se putem mreža izražava i određeno agresivno ponašanje pojedinaca koji bi ono što napišu putem mreža – vrlo teško izgovorili uživo, u kontaktu sa osobom koja im je predmet interesovanja na mrežama“ – kaže Cerović.

Međuljudska komunikacija je, objašnjava,  skriven set fenomena koji ima vrlo malo dodirnih tački sa razmjenom informacija.

„ To je pitanje odnosa ili relacija i tu se otkriva svijet neverbalnih aspekata, emocionalnih, naših dubokih instiktivnih očekivanja od relacije i slično.

Sa jedne strane, nikada više i lakše nismo komunicirali , a sa druge strane - ta komunikacija nikada nije bila otežanija i to je suštinski zbog tog višeslojnog razmijevanja komunikacije. Verbalna  komunikacija jeste razmjena informacija, ali su tu i odnosi, relacije, instikti, emocije i suštinski je to jedan nepregledan teren“ – kaže Cerović.

Na pitanje: na koji način kultura u kojoj odrastamo i živimo, utiče na formiranje ličnosti – odgovara da je „jednako važna za ljudska bića kao i prisustvo hrane ili vode za biološke organizme“.

„ Kultura u ljudskim društvima predstavlja ambijent za odrastanje i razvoj na isti način na koji  pristustvo hrane, vode ili na primjer klima utiču na biološke organizme. Tako kultura utiče na ljude i u značajnoj mjeri oblikuje odnos između onoga što je ljudski potencijal u genetskom smislu i onoga što će biti pokazano ili manifestovano. Određene kulture „selektuju određene genetike“ – bolja, gora, ona koja će se efikasnije razmnožavati i produžavati vrstu i slično....“ – priča Cerović.

On objašnjava da naše ponašanje na jedan način utiče na nas kao jedinke, a na drugačiji na zajednicu u kojoj živimo odnosno sistem u okviru kojeg živimo i radimo.

„ Osobe koje su agresivne i pokazuju želju za dominacijom, imaju veliku vjerovatnoću da će u jednoj zajednici, a u odnosu na one koji prihvataju argumente drugih i ne konfrontiraju se, uspjeti da realizuju svoje zamisli. No, ako posmatrate na nivou zajednice situacija je sljedeća:  zajednice u kojima ima više osoba koje su spremne na saradnju su dominantnije u odnosu na one zajednice u kojima nema dovoljno tih osoba. Dakle – na nivou pojedinca dominatnost daje određenu „prednost“, ali na nivou društva tj zajednice je suprotno“ – kaže Cerović.

On podsjeća da rezultati određenih istraživanja ukazuju na činjenicu da je crnogorsko društvo nepovjerljivo ali i hijerarhizovano.

„ Evropska društva su, uglavnom, takva. Kada je riječ o Crnoj Gori – čini mi se da podaci govore da devedeset osam odsto firmi u zemlji ima jednog vlasnika. Što to govori? Nemate mogućnost da sa nekim podijelite odgovornost i rizik jer nema povjerenja među ljudima. Crna Gora je jedno od najhijerarhizovanijih duštava u svijetu,  a naročito u Evropi. Čitav region se, zapravo, ne kotira najbolje po ovom pitanju, ali Crna Gora i Albanija dominiraju. Kada ljudi iz inostranstva dođu ovdje, vrlo vjerovatno je da će zapaziti tu neku ambivalentnost prema autoritetima – odnosno, poštovanje sa jedne, a zavist i mržnju sa druge strane. To je tipično za sva hijerahijska društva. Spadamo u nesaradljiva društva. Prema jednom istraživanju UNDP-a, prosječni Crnogorac vjeruje u prosjeku 1, 3 osobi, što je višestruko manje od evropskog prosjeka“ – navodi Cerović.

Kao poslovni konsultant, kako dodaje, susreće se sa situacijama u kojima je interna komunikacija unutar firme problem.

„ Vrlo često će vam strani menadžeri ukazati na to da imaju otežanu komunikaciju sa svojim timom, da su brojni ljudi koji odobravaju sve što im oni kažu, da im povlađuju, ali se, sa druge strane,  ne osjećaju kao da se na njih mogu osloniti, da im se stalno čini da im se ti isti povlađivaču smiju iza leđa, smišljaju nešto što neće biti dobro za njih i firmu i slično“ – priča Cerović.

Ističe i da se kao društvo ne bavimo pitanjem sposobobosti saradnje, a ovaj nedostatak, navodi, može ostaviti i značajne posljedice po ekonomiju.

 „ Naš školski sistem je, recimo, napravljen tako da – i sve ako smo rođeni sa sposobnošću za saradnjom, odustaćemo od te ideje najkasnije u osmom razredu osnovne škole. Zašto? Zato što je sistem napravljen tako da svaku formu kolaboracije proglasi nelegitimnom. Banalan primjer je kada drugaru iz razreda dodate listicu, da od vas prepiše rezultat nekog zadataka. No, timski rad, povjerenje, oslanjanje na grupu je nešto na čemu treba raditi i što nedostaje našem sistemu koji je inače „pun ozbiljnih rupa“. Trpimo i trpjećemo sve dok se ne suočimo sa ozbiljnim ekonomskim posljedicama, a nesaradnjom i neučestvovanjem upravo idemo u tom smjeru“ – zaključio je Cerović.

Tekst Jelena Kljajević

Foto arhiva Radio Kotora