Društvo

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: privatna arhiva/ mr Stela Burzanović

Roditelji često vjeruju da njihova djeca ćute, jer „nemaju problema“. Međutim, brojna istraživanja pokazuju suprotno, oni već vode ozbiljne razgovore, samo ne sa najbližima.

Umjesto u dnevnoj sobi, oni se odvijaju preko mobilnih telefona, a umjesto sa roditeljima ili prijateljima, sagovornik je često chatbot. Teme su raznovrsne, od anksioznosti i depresije, preko problema sa snom i koncentracijom, do strahova, vršnjačkog nasilja, karijernog usmjeravanja. 

“U pitanju je društveni fenomen o kojem svi pričaju, koji se tiho širi, ali ostavlja duboke posljedice”, ocjenjuje za Radio Kotor profesorka psihologije i psihoterapeutkinja, mr Stela Burzanović.

Kako navodi za prvo februarsko izdanje emisije “Nedjeljni razgovor”, za razliku od roditelja ili nastavnika, chatbot je uvijek dostupan. Ne postavlja dodatna pitanja, ne osuđuje, ne reaguje izrazom lica i ne pokazuje iznenađenje.

“To više nisu pitanja vezana za školu, prezentacije, domaće zadatke. Mladi nerijetko traže i odgovore na pitanja koja se ne usuđuju da postave roditeljima. Putem chatbotova dobijaju instant predloge, a nude im se i poželjna rješenja. Ono što je, iz mog iskustva, u njihovom sazrijevanju najviše tabu tema je upoznavanje sebe, svog tijela, ali i emocije, put formiranja identiteta, dakle, sve što bi im bilo neprijatno da pitaju svoje roditelje i gdje bi možda spustili pogled, putem AI zamišljenog stručnjaka sve dobiju”, pojašnjava Burzanović.

Problem nastaje u trenutku kada se toj vrsti komunikacije počne vjerovati bez zadrške. Naša sagovornica naglašava da vještačka inteligencija može zvučati uvjerljivo, ali to ne znači da su njeni odgovori tačni, sigurni ili uvijek primjereni.

„AI može griješiti, izmišljati ili davati površne odgovore, a djeca i mladi nijesu uvijek u stanju da procijene što je kvalitetan predlog, a što potencijalno opasna informacija, već odgovore uzimaju zdravo za gotovo”, upozorava Burzanović.  

Posljednja svjetska istraživanja su pokazala da chatbotovi čak mogu davati savjete o konzumiranju droga, samopovređivanju ili prikrivanju ozbiljnih poremećaja.

“Upravo ta kombinacija dostupnosti i lažne sigurnosti čini ih posebno rizičnim za djecu i adolescente”, dodaje naša gošća.

Vještačka inteligencija ne može biti terapijski autoritet i zamijeniti stručno lice, roditelja ili stvaran odnos. Kod nas je, nažalost, taj fenomen dodatno pojačan kulturološkim otporom prema traženju psihološke pomoći.

„AI ne osjeća empatiju, ne prepoznaje tišinu, promjenu tona glasa ili govor tijela. Zbog toga može imati kratkotrajan umirujući efekat, ali ne i sposobnost da procijeni kada je dijete u ozbiljnoj krizi. Posebno zabrinjava oslanjanje na AI kod djece sa depresijom, traumama ili suicidalnim mislima”, ističe Burzanović.

Dodatni rizik je pitanje privatnosti. Sve što se dijeli u digitalnom prostoru ostaje zabilježeno, a djeca često nisu svjesna da se njihovi podaci, poruke ili fotografije mogu zloupotrijebiti.

„Svjesni smo da privatnost u digitalnom svijetu gotovo da i ne postoji. Upravo zato je razgovor o tome jednako važan, kao i razgovor o emocijama i svemu što tišti našu djecu”, poručuje Burzanović.

Po njenim riječima, sve češće se i roditelji obraćaju chatbotovima za savjete o vaspitanju i zdravlju djece.

„Ne postoji univerzalni recept za sve situacije koje prolazimo na putu odgoja naše djece. Roditeljska odgovornost i emocionalna podrška ne mogu se prebaciti na tehnologiju”, kaže Burzanović i umjesto zabrana, savjetuje redovan i otvoren razgovor.

„Važno je da naše najmilije vidimo, saslušamo i uvažimo. U tom smislu, interesovanje za digitalni svijet, zajedničko vrijeme bez ekrana i osjećaj sigurnosti su ključni, protekcioni faktori. To im nijedan algoritam ne može nadomjestiti”, zaključuje Burzanović.