Društvo

Tradicionalna “Fašinada” održana je juče po 573. put, uz učešće 17 barki. Tim povodom o ovom drevnom običaju u Jutarnjem magazinu “Grad” Radio Kotora, razgovarali smo sa članicom Društva prijatelja grada Perasta, Tinom Braić Ugrinić. 

 ,,Fasinada je simbol veze među ljudima, duhovnog i svjetovnog, materijalnog i nematerijalnog, prošlosti i sadašnjosti. I pored onih koji ne žele da zagrebu u dubinu i osjete suštinu ovog običaja, on će se održati, jer vremenski raspon njegovog trajanja je ogroman naspram današnjeg trenda površnosti pojedinaca”, kazala je Braić Ugrinić, ističući da je juče bilo i onih kojima je zabavno da ometaju povorku prave buku i siluete talasima.

,,To je nepoštovanje, ne morate biti Peraštanin da bi poštovali lokalne običaje. Prosto bilo gdje na svijetu i kao turista biste poštovali nečije običaje, a pogotovo ako ste žitelj ovog malog grada na Jadranu, mislim da je malo degutantno uopšte ne poštovati samu simboliku. Običaji nisu smiješni, to je nešto što bi ljudi trebali da shvate, da iako im se nešto ne sviđa, budu po strani i ne remete. Za mene svaki običaj ima nešto svečano i gordo što nosi”, navodi Braić Ugrinić.

 Kako dodaje, za Fašinadu se često može čuti i da su žene izuzete i time diskriminisane, što nije tačno.

,,Baš naprotiv mi smo baš sretne što ne učestvujemo jer to je upravo poštovanje prema nama ženama, da se ne “lomimo” po kamenjima, da ne veslamo i ne izlažemo suncu. To je prosto jedan muški rad i muška simbolika, dok žene sa bijelim faculetima sa taraca mašu, podržavaju”, ističe Braić Ugrinić.

Postoje dvije legende o simbolici Fašinade.

,,Prema prvoj, više poznatoj legendi, kaže se da su peraški ribari dva brata Mortešića 1452. godine, poslije strahovitog nevremena na morskoj hridi, odnosno škripu ili škrpijelu, po čemu je otok i dobio naziv, našli Gospinu sliku sa Isusom, stotinjak metara zapadno od školja Svetog Đorđe. Pobožan narod iznenađen ovim događajem, uvjeren je da je to baš bio sveti znak, zaslužan za nenadano ozdravljenje teško bolesnog člana porodice Mortešić, odlučio je da podigne crkvu u koju će biti čuvana pronađena slika. Potvrda Božije naklonosti, darovana je i uzvraćena zavjetom. Druga legenda kaže da je peraški jedrenjak plovio Egejskim morem, isto 22. jula 1452. kada je primjećeno da, nakon velikih turskih razaranja susjednih mjesta na obali, u moru pluta neki čudni predmet i baca svoje svjetlosne zrake ka brodu. To je bila slika Majke Božije, koje su uzeli i donijeli u matičnu luku”, navodi Braić Ugrinić.

Izgradnja školja počela je polovinom 15. vijeka nasipanjem kamenja i potapanje starih jedrenjaka, raznih vrsta nava, brikova, brigantina, galija, karavela i fusta, dodaje Braić Ugrinić.

,,Naziv Fašinada je romanizam i lokalizam. On je nastao od italijanske riječi fascinareta, što u prevodu znači dovlačenje, ali može i od riječi faša, što znači traka, povez ili vrpca. Fašinada ima dva cilja, duhovni i praktični. Duhovni je slavljenje Gospe zaštitnice, inače kult Gospe kod Bokelja bio veoma nekad jak, dok se praktični odnosi na održavanje školja. Cijeli taj čin sadrži niz radnji koje podsjećaju na stare ritualne, predhrišćanske osobenosti. Najprije, muškarci odlaze barkama na kraj Perasta, na lokalitet Pošovo gde, kako se u narodu kaže, "beru", odnosno skupljaju kamenje. Zatim,  barke se vezuju špagom, odnosno konopom, jedna za drugu, te napunjene kamenjem i ukrašene jablanovim granama-taj  običaj je od 1921. godine dolazkom Poležana u Boku, plove veslima u suton, uz obalu od luke ka Penčićima, sve do najbliže tačke školja, da bi zatim pravolinijski stigle do njega. To je svaki put linija samog čina Fašinade, dakle, put kojim se nekad plovilo do otoka, kako bi se izbjegao eventualni napad turskih lađa i susjedstva. Zastave se ne vjore na Fašinadi, razlog je što se ona nikad ne viju poslje zalaska sunca, nego se tada skidaju. Zvona zvone, to je opet jedan simbol, jer zvona zvone i za vrijeme krštenja, vjenčanja, i za vrijeme zadnjeg počinka, tako da je nekako ta simbolika stalno prisutna”- zaključila je Braić Ugrinić.

Razgovor sa Tinom Braić Ugrinić možete poslušati na linku Jutarnji magazin “Grad”.

Tekst: Tamara Vuković

Foto: Ranko Maraš