Društvo

Predstavnici OBNOR-a Kotor posjetili su spomen-obilježje u mjestu Velika. Okupljenima se obratio Ljubenko Borović, potpredsjednik SOBNOR-a Crne Gore,

koji je u svom obraćanju poručio:

Danas se obilježava osamdeset i jedna godina od kada su u mjestu Velika, u srcu Vasojevića, stradale nevine i nedužne žrtve: djeca, žene i nemoćni starci, kao i sjećanje na one koji su stradali u NATO bombardovanju Murina.

Prije 81 godinu, Velika se prolamala od leleka i kuknjave, nebo se nije vidjelo od dima – ali najgoreg dima, jer su gorjele kuće i ljudsko meso. Ogromna, nemjerljiva tuga pritisla je planine Prokletija i Komova, kao i ove dolove. A tuga je, nekad, neizlječiva. Tog dana, Velika se skamenila. Velika je opustošena. A ko je to učinio, i zašto? Šta su oni kome učinili da su im to uradili?

Na pitanje ko su bili ne ubice, ne zlikovci, nego zvijeri – jer zvjerstva čine zvijeri – odgovor je relativno jednostavan: pripadnici „više rase ubermenšens, vjekovni mrzitelji Srba i Slovena”, potpomognuti domaćim izdajnicima.

Tamni i teški oblaci su se toga dana nadvili nad Velikom, krećući se sporo nebom od Prokletija i Komova prema selu, noseći neku slutnju. Mještani, obuzeti ljetnjim radovima, posmatrali su nešto strašno. Ratne godine donose samo nemir, zebnju i strah… Tako je bilo i u Velici, prelijepom selu Vasojevića. Ljudi su užurbano radili uobičajene ljetnje poslove, zabrinutog lica, kao da su nešto naslućivali, stalno razmišljajući šta će donijeti sljedeći dan.

Instinkt gorštaka govorio je da moraju biti oprezni i da se sklone. Užurbano su se povlačili u zbjegove po šumama. U selima i katunima ostali su stariji i bolesni, žene i djeca. Svi su vjerovali da nema tog vojnika kome bi vojnička čast i dostojanstvo dozvolili da naudi nejači.

Te 1944. godine, 28. jula, dogodila se krvava bajka u Velici, kada je, nevino i bez ikakvog razloga, ubijeno preko 600 Veličana. U ovom zločinačkom poduhvatu najviše je stradalo djece. Zločinci su neselektivno ubijali goloruk narod – ne samo u Velici, nego i u cijelim Vasojevićima i Crnoj Gori. Velika je postala mjesto plača, kukanja i leleka, gdje se desilo nezapamćeno ljudsko posrnuće.

Želim da istaknem da narod Crne Gore ne smije da zaboravi nedužno stradanje vaših i naših predaka, rođaka i komšija. Vi, Veličani, ponosno i zadivljujuće nosite ovaj bol. Poražavajuće je, međutim, što ovaj događaj nije dovoljno rasvijetljen u istorijskim udžbenicima i kolektivnoj svijesti naroda.

I šta danas reći na ovom mjestu nezaborava, natopljenom krvlju naše djece, majki, sestara i očeva – na mjestu gdje su neki surovi ljudi okrenuli cijevi prema nevinom i golorukom narodu?

Možda bi ćutanje, na mjestu najvećeg stradanja u istoriji Velike, bilo primjerenije. Ali, mi nemamo pravo da ćutimo pred zločinima koji su neshvatljivi normalnom ljudskom umu.

Neko je rekao: „Nema ništa uzvišenije nego umrijeti za drugog, a ništa tužnije nego kada drugi zaborave one koji su umirali za njih – ili su nevino stradali od monstruma.“

Ova nas mudrost opominje i obavezuje da poštujemo i cijenimo njihovu žrtvu, i da njegujemo svoju prošlost.

Danas je prilika da se oda pošta i zahvali svima koji su dali svoje živote za slobodu, i da sa ovog mjesta pošaljemo poruku – da više nikada ni jednoj generaciji ne bude potrebna puška za odbranu ognjišta.

Žrtve koje su podnijeli naši krajevi u Drugom svjetskom ratu, kao i u NATO agresiji, obavezuju nas da trajno čuvamo uspomenu na sve stradalnike antifašističke borbe; da izgrađujemo društvo i budućnost na tekovinama antifašizma, da u tom duhu vaspitavamo generacije i prenosimo sjećanje na one koji su pali.

I na kraju – neka je vječna hvala i slava stradalima!

Potpredsjednik SOBNOR-a CG
Ljubenko D. Borović