Društvo

Tekst i foto Jelena Kljajević

Kako ikada mogu dosaditi ?

Šetnja, vidik koji odmara, morski vazduh, pogled na more čija je boja zimi onako "nedostajuće čarobna"...

Kad pogledam morsku vodu u ovo doba godine, uvijek mi je ista želja od malih nogu. Pomislim: Kako bih rado sad uskočila u vodu.

Čini mi se da to nije samo dječja želja - nego i one odrasle osobe koja u sebi i dalje prepoznaje tragove dječje bezbrižnosti.

Krašići se savršeno uklapaju u moj omiljeni opis - ušuškano. 

Zaista je tako - zimi mirno, a opet živopisno, kutak za odmor, ali i kutak koji inspiraciju čini uzburkanom, pa su vam i sva čula takva.

Uvijek "glasam" za sve one navike koje nas nanovo osvježe, za one koje nas čine budnima, a umirenima i za sve one "staze" kojima se vraćamo kao nekom ljekovitom zagrljaju.

Nekada grle ljudi, a nekada priroda.

A Boka Kotorska - da ne poželiš da se od tog zagrljaja ikada otrgneš.

Poput onog u kojem si najsigurniji. 

Zagrle te ljudi kad su uz tebe onda kad je najdelikatnije, kad imaju strpljenja i vremena i onda "kada ga nemaju", kad te slušaju dok se “ponavljaš, dvoumiš i svađaš sam sa sobom" i gledaju podržavajuće onda kada to i ne moraju. Tada ih osjetiš tvojima.

Da kažem i to da nekada te zagrljaje ne prepoznamo na vrijeme, ali kada to uradimo - osjećamo se, kao što rekoh, ušuškano.

Ali i sigurno....

Toliko da čaroliju te bliskosti niko ne može pokvariti.

Neka to bude:

Boka...

Ljudi....

Samo jedna osoba....

Svako je prepoznaje za sebe.