Društvo

Gošća dječjeg programa “Radost” danas je bila psihologica Đuljdana Bero iz podgoričkog Dječjeg edukativnog centra “Pčelica”.

Sa njom smo, pored ostalih tema, razgovarali o uticaju pandemije na proces socijalizacije najmlađih, o tome na koji način razvijati samopouzdanje kod djece vrtićkog uzrasta te o najčešćim greškama koje roditelji, u namjeri da im pomognu, prave sa mališanima.

Razgovor je zabilježila Jelena Kljajević.

Voljela bih da nam ukratko za početak predstavite Dječji  edukativni centar “Pčelica”. Kada je osnovana ova nevladina organizacija, koje aktivnosti realizujete i ka čemu su ciljevi konkretno usmjereni?

Najprije da se zahvalim na pozivu i na tome što ste nam dali priliku da naše aktivnosti predstavimo šire od Podgorice iz razloga što smo već godinama aktivni i na području sjeverne i južne regije Crne Gore i vrlo rado posjećujemo i Kotor i Tivat i vrlo često imamo aktivnosti na području Boke. u Bokokotorskom zalivu.  Naša organizacija je osnovana prije osam godina, tačnije 24. marta 2013. godine i tih osam godina vrlo uspješno, vrlo hrabro i vrlo odlučno koračamo i bavimo se brojnim pitanjima i problematikama koje se tiču i djece i mladih i porodice u cjelini, odnosno smatramo da je osnova svakog društva porodica i kada imamo jednu zdravu, srećnu, zadovoljnu porodicu imamo zdravo, srećno i zadovoljno društvo. Tako da su naši ciljevi, naše aktivnosti od samog početka da se pobrinemo da na najlakši, najbezbolniji način djeci i roditeljima pomognemo, omogućimo pristup besplatnim servisima i aktivnostima koje će unaprijediti njihov život, život mališana, upotpuniti njihov razvoj i svakako kroz to neformalno i formalno na neki način obrazovanje (divna saradnja sa državnim institucijama, školama, vrtićima, Ministarstvom prosvjete) omogućava nam da realizujemo naše ciljeve i da te institucionalne i vaninstitucionalne aktivnosti implementiramo i dopunimo kroz školski program. Znači, ono što nauče, ono što savladaju u porodici, u školi, u sredini - mi negdje upotpunjujemo, zaokružujemo i potpomažemo.

U nazivu organizacije je “Pčelica”, a kako je to asocijacija na “pametno stvorenje”, možete li da nam kao psihologica objasnite postoje li određene oblasti u kojima kod djece najmlađeg uzrasta, mislim na vrtićki uzrast, možemo nekim mehanizmima da utičemo na podsticanje promišljanja kod djece, inicijative, mašte odnosno – da li je ovo uzrast kada ih je na tom polju već potrebno stiumulisati? Pitam jer mi se čini da su ovo naše podneblje i naš mentalitet takvi da je ponekada neprihvatljivo pohvaliti dijete, pokazati mu što sve može i tako ga podstaći da tokom sazrijevanja shvati koliko je “mnogo toga u njegovim rukama” i kako su ciljevi ono što nas sve čini jačima, kreativnijima i na određeni način borbenijima…Počinje li se sa tim već u najmlađim uzrastima ili sam pretjerala sa ovakvim pogledom na stvari, po vašem mišljenju?

Pa negdje ste blizu istini iz razloga što smo, kako ja kažem, malo kao roditelji u tom roditeljstvu na neki način “zakazali”. Ta neka ekonomska situacija, sva dešavanja (ne samo trenutna nego i dešavanja iza nas) natjerala su roditelje da moraju oboje da zarađuju, da su odsutni iz djetetovog života veći dio dana, osam je radnih sati kada je dijete u vrtiću, a  onda se vi vratite umorni sa posla, ostaje vam da nešto uradite po kući, spremite obroke, planirate dan za sjutra tako da vrlo malo vremena ostaje za to druženje i za te stimulativne aktivnosti koje su dragocjene.  Ta prezaposlenost nas je negdje sve udaljila od porodice i sve manje vremena imamo za zajedničke aktivnosti sa djecom. Kroz zajedničke momente, aktivnosti, u stvari kroz ulogu roditelja i uključenost u njegov život – dijete uči o spoljašnjem svijetu, jačaju na taj način svoje samopouzdanje, vježbaju svoje granice, mogućnosti i nekako lakše prevazilaze prepreke i stiču nova znanja i vještine svakako. A to najjednostavnije uključivanje djeteta nije samo na vrtićkom uzrastu - potrebno je od početka, kada spozna porodicu kao pojam, kada spozna sebe, kad nauči da hoda, kad progovori, traži nešto… već tu treba početi sa stimulacijama, ali i mnogo ranije. Ali evo kad je već taj raniji uzrast, mlađi u pitanju negdje ih treba uključivati i pokazati da smo tu, da pružamo podršku i da nas interesuje to što dijete radi. Prosto - kada radite neke aktivnosti, dok mama kuva, dok sprema u kući možemo ih uključuti – dodaj mi to, stavi to tamo… Pa neka idu za vama, neka mlate krpom, neće oni ništa posebno uraditi ali će oponašanjem učiti neke uloge koje su kasnije važne za druge razvojne aspekte. Dakle, ako vi svojim primjerom ne pokažete djetetu kako treba i ne usmjeravate ga - ono neće znati, neće se snaći. Ako slobodno vrijeme provodite gledajući u telefon, onda ništa nismo uradili sa djetetom dok je i ono samo gledajući vas uz telefon ili crtaće ili tablet uređaje. Nekako se pokazalo da je roditeljima lakše da ih umire dajući im te uređaje. Igraju igrice, gledaju crtani, dok se hrane, uspavljuju. Uređaji su zavladali našim životima na neki način. Mislim da se roditelji nisu najbolje snašli u toj ulozi. Ne  znam šta se sve izdešavalo ali ova tehnologija je svima nama malo i poremetila život na neki način jer smo prešli neke granice. Prelistajte uveče slikovnicu, bojite sa djetetom, pokažite mu da nešto može , a nek ono poslije nastavi da škraba, nemojte raditi posao za njega. Prosto smo tu da ih podržimo u onome što rade, da ih bodrimo. Ne moraju složiti kulu od kockica. Kockice su dragocjene jer stvaraju jako puno mogućnosti, bez obzira da li su drvene, lego ili ne znam koje marke, nebitno je, ali  bitno je da dijete to radi, da smo mi tu da ga pohvalimo, ne da ga ispravljamo. Ako je nešto napravilo i smatra da je to nagrada za njega i za nas neka bude nagrada. Znači da pohvalimo, podržimo. Kritika, ispravljanje, stavljanje u neki šablon: nemoj tako, ajde ovako – nema zaista potrebe. Treba pustiti djeci maštu na volju, zato što je prosto u prirodi malog djeteta da mašta, da stvara nešto novo, kreativno, svojstveno njemu, njegovom uzrastu. A ono što će formalno obrazovanje kasnije učiniti i naučiće neke obrasce - to je nešto drugo. Dok su mali i dok mogu da se razvijaju, da uživaju u igri i u zajedničkim momentima sa roditeljima i tih pet minuta sa roditeljima je jako značajno za sve, naročito za najmlađe.

Posebno  “opasno” može biti kada sve radimo umjesto djeteta, odnosno većinu stvari. Ako je dijete već u nekom trenutku sa recimo dvije godine sposobno da potrči, da se poigra, a da odgovori na neke naše zadatke, onda će kako vrijeme prolazi biti sposobnije i za neke složenije stvari.  Roditelji nekad iz najbolje namjere tu naprave greške pa sve rade umjesto djeteta. Kad dođu onda u fazu da se recimo umore, a znaju da je dijete dovoljno odraslo da nešto može da odradi samo, onda se na to isto dijete (umjesto kojeg smo do tada gotovo sve ili mnogo toga radili) ljute. Zapravo smo, u ovakvim situacijama, postavili pogrešno stvari na samom početku, je li tako?

Upravo tako. Kao što smo rekli, nešto nam je možda i brže kada uradimo umjesto njih… Da ne čekamo dok samo obuče jaknu. Pa makar pogriješio i rukav - nema veze pa ćemo zajednički da popravimo, odnosno - pokažemo da to nije dobro. Nama je, obratno, nekako lakše da im obujemo patike, pa onda kupujemo i one patikice na lijepljenje… Neka se malo muče, neka vježbaju da vežu pertlice, neka se sami obuku. Dvogodišnjaci su sposobni da urade mnogo više stvari nego što mi smatramo da jesu. Ja imam malog dvogodišnjaka koji sa mnom pomaže u pospremanju stola, koji je pored mene kada krevete namiještam, može da doda jastuk, može da skloni pidžamu, može tutu da koristi uspješno. Znači, to su sve stvari koje – ako uradimo umjesto njih – ne činimo im uslugu.  Prosto im skraćujemo granice i ograničavamo mogućnosti Dok su djeca mala oblikuju se putem učenja, putem pogrešaka. Moraju pogriješiti i to par puta, da bi savladali. Kad već postanu nervozni i recimo ne shvataju - tu im već treba dati malo podrške: Hajde da probamo ovako, a eto uspjeli smo. To su neke sitne greške koje od starta, u žurbi, u nervozi, nestrepljenjem radimo za njih , a ustvari ih dovodimo do toga da kasnije u jednom zrelom dobu imamo tridesetogodišnjaka koji sjedi kući i čeka penziju roditelja, ne zna šta će sa sobom, prosto se negdje izgube te osobe jer nisu stvorili radnu naviku, razvili motivaciju, inicijativu i samopouzdanje. Za sve je potrebno samopouzdanje, a ono se gradi od namjlađeg uzrasta.

Način na koji smo odgajani je doprinio da mnogi od nas, u svijetu u kojem treba da se borimo za svoje mjesto i za svoja prava – nekako ostaju “nesnađeni”…Naravno, ne svi ali vrlo često čujem među odraslim osobama od recimo 35 ili 40 godina – da su nekako smatrali da će se stvari same od sebe posložiti i da ih je bilo sramota da sami pokreću inicijativu na različitim životnim poljima. Kada posmatramo neku grupu djece koja su recimo predškolskog uzrasta i vidimo da u toj grupi uvijek jedan mališan dominira, a jedan popušta i ne bori se za svoj prostor, onaj drugi pokušava na neki stidljiv način da prigrabi makar malo tog prostora, kada recimo osjetimo da se dijete ne osjeća ugodno u toj grupi – da li ga treba savjetovati da bude prodornije ili je to ipak delikatno pitanje i odgovor zavisi od senzibiliteta djeteta?

Upravo to. Svako dijete je ličnost za sebe. Jeste poželjno dati mu mogućnosti, vjetar u leđa, podržati ga, pokazati da ono može. Ja uvijek kažem: Možemo sve ako želimo. I kada trči i kada gubi treba biti uz njega kroz neki vid podrške. Ohrabriti ga:Možeš ti to, možeš. Samo dati snagu i energiju, da može da pronađe put, da se izbori za sebe. Da nađe i kompromis u nekim situacijama. Sredina i vaspitanje utiču na određen način na njihovu ličnost, na njihov razvoj ali opet moramo računati na to da smo svi različite ličnosti od kada se rodimo. Imamo neke malo zatvorenije osobe koje prosto vole da su tako negdje u pozadini, one uživaju u svom svijetu, stvaraju, uspješni su na taj način, a opet ima onih dominantnih kojima prosto godi i prija da vode grupu, a ovim malo introventnijima da ih vode, tako da se sve to posloži ali opet - treba dati priliku. Ono što kod nas kao roditelja vlada kulturološki - ne samo da radimo sve za njih dok su mali i da im mi namećemo i pokazujemo šta to može, nego ih i prezaštićujemo. Kada dijete padne – majke uznemireno trče, jure, unesu nemir i djetetu. … Ništa, pao je i neka ustane. Pogriješio je, ispraviće. Nemoje trčati i dizati ih stalno. Neka ustane, neka nastavi dalje jer upravo na taj način mu pokazujemo da ono to može. Ne mislim, naravno na situacije kada se dijete fizički povrijedi i kada je neophodno da drugačije reagujemo, pritrčimo, pomognemo… Padove odnosno neuspjehe treba znati podnijeti i to se uči. Moramo stalno govoriti da to djetinjstvo i ti obrasci ponašanja i učenja povlače ono kako se ponašamo i nosimo sa situacijama u odraslom dobu. Mališan, dakle, mora da nauči da doživi neuspjeh. I odbijanje od strane partnera i neki neuspjeh na poslu - sve su to sastavni djelovi života i učenja. Da bismo nešto naučili, savladali, pošli dalje i bili jači, mi moramo i kad smo mali i kad smo veliki da doživimo neuspjeh da bismo ojačali sebe.

Ako ne idemo takvim putem, može da se desi da u starijem uzrastu sve što na neki način “izlazi iz okvira u kojima smo se kretali” doživljavamo šokantnim. Sve ono što ide mimo onog puta koji smo mi prolazili. A taj put često kada su vam roditelji tu, kada ste ušuškani, kad neke stvari rade umjesto vas, a vi se oslanjate na njih – jeste nekako ravan, prav, bez vijuganja. Međutim, u životu ima dosta “neravnina, krivina, prepreka na putu” koje su nama nepoznanica i ne znamo se, tako prezaštićeni, nositi sa izazovima…

Jeste. Djeca su prosto prezaštićena. Imate situaciju da nastavnik izgrdi mališana u školi, majka je odmah sjutradan tamo. Sačekajte. Neka se izbori sa tim, neka vidi gdje je pogriješio. Tu su mnogobrojne situacije. Izgrio ga je komšija. Pa hvala Bogu, grdile su i nas komšije. Ustvari, bilo nas je strah da ne ode do naše kuće oi kaže našim roditeljima. Tu smo negdje baš “zalutali”. Ne govorim sad o nekom teškom stilu vaspitanja gdje sve mora biti pod konac, ali negdje se granice moraju postaviti. Znati gdje ide volja djeteta, zna se dokle može da ide, da ne možemo ulaziti u kredite da bi djetetu kupili preskupe patike, niti ulaziti u neke situacije da bi imalo ne znam kakav telefon ili igračke…No, to roditelji danas rade. Upadljiva potršonja je danas strašno izražena, čisto da se pokaže da smo svi “na nivou” i da smo svi isti , a nismo isti. I ne treba da budemo, ne treba da se stidimo toga. Treba da pokažemo tu ljudskost, empatiju, plemenitost, da se ne ravnamo po tim materijalnim stvarima nego upravo tim vaspitnim - koliko smo dobri, željni i voljni da pomognemo nekome, da ga podržimo, naučimo, a da se pitom ne uvrijedi i ne naljuti. Ovdje govorim o djeci mlađeg i starijeg školskog uzrasta, ali i o odraslima.

Vi ste u Dječjem edukativnom centru “Pčelica” tokom ljeta i dijelom jeseni organizovali radionice na otvorenom, u skladu sa poštovanjem mjera Nacionalnog koordinacionog tijela za borbu protiv zaraznih bolesti. Koje su bile teme tih radionica i ko im je prisustvovao?

Što se tiče tih radionica – psihosocijalnih, koje uglavnom ja držim sa svojim koleginicama, one uvijek prate neku temu i uvijek se organizuju i tokom ljeta i tokom svih drugih perioda godine ali ove su bile specifične zbog ovogodišnjih uslova. Radionice su se organizovale pod nazivom: Mi smo tu za vas. U pitanju je projekat koji realizujemo ovako: u Podgorici smo ih realizovali tokom ljeta u saradnji sa glavnim gradom Podgorica i  Fondacijom Petrović Njegoš. Fondacija Petrović Njegoš je prepoznala značaj tih radionica i dala podršku za njihovu realizaciju u drugim gradovima. Kako smo negdje spriječeni da u potpunosti realizujemo zamišljeni proces i čisto da bismo smanjili taj epidemiološki rizik, odlučili smo da pokrenemo on lajn servis koji će biti dostupan ne samo građanima Crne Gore nego, ako je to potrebno, i šire. Mi smo tu i svakako da damo podršku i da realizujemo ono što je njima potrebno. Radionice se odnose na psihosocijalnu pomoć za djecu, mlade i za  roditelje. Svakako, u ovim situacijama kada su mlađa djeca u pitanju najčešće nas roditelji kontaktiraju i prepoznaju probleme i ti problemi su jako često vezani za učenje. Takođe, imali smo djecu koja su bila jako dugo odvojena od roditelja jer su zdravstveni radnici, djecu koja su vidjela neke teške situacije u porodici kada je kovid u pitanju, djecu koja žive sa roditeljima koji su prezabrinuti za ovu situaciju pa onako malo više čiste, vode računa, paze u odnosu na sve druge građane i to takođe može da izazove određenu reakciju kod djeteta. Tako da su brojne situacije kroz koje prolazimo. Ipak, moram reći da smatram da je ovaj period najviše ostavio traga na djecu i to najmlađeg uzrasta. Mi odrasli negdje brinemo o toj zdravstvenoj i ekonomskoj situaciji, “dramimo”, slušamo koliko je zaraženih, a ne vidimo da djeca u sjenci sve to posmatraju i upijaju. A ona su bila zatvorena. Djeca su ta koja imaju uskraćenu igru, djeci je bilo uskraćeno druženje. Djetetu od dvije, tri ili četiri godine - kada je u fazi intezivnog rasta i razvoja i ta spoljašnja stimulacija je jako važna. Dijete je zapravo izgubilo dragocjen period jer smo morali da ga “zatvorimo”. A o mladima tek da ne govorim. Znate i sami da su oni- ti malo stariji školarci, u tom uzrastu bunta, njima inače sve smeta i protiv svega se bune pa i sad da moramo da im stavimo masku, pa da ne mogu da izađu, pa da moraju da drže distance… Ja mislim da ćete, ako izađete napolje - najviše mladih vidjeti bez maske, u grupama i da ih prosto ništa ne interesuje. A opet to donosi određeni rizik za sve porodice. I kada negdje porodica naiđe na taj problem sa koronom, onda smo svi zajedno u problemu. Kad se poslože i zdravstvena i psihoocijalna i ekonomska situacija – tada roditeljima i porodici treba jako puno pomoći.

Čini mi se da nekad zanemarujemo činjenicu da djecu s vremena na vrijeme, i pored početnog objašnjenja, treba ohrabriti i podsjetiti ih da će i ova situacija, kao i brojne u životu, proći i da nam može biti značajno životno iskustvo. Na koji način vam se zainteresovani mogu obratiti i kako da zakažu termin? Kažete da je namjera da pomognete svima u Crnoj Gori, ne samo u Podgorici, kojima je potrebna pomoć?

Prije nego što vam odgovorim bih htjela još nešto da pojasnim. Psihosocijalne radionice koje organizujemo putem on lajn pristupa (za Podgoričane može i uživo – “jedan na jedan” ili ako je potrebno roditelj i dijete da dođu) pored te “zdravstvene poruke” - imaju za cilj da podrže, da podignu samopouzdanje i pomognu ljudima da se izbore sa ovim životnim okolnostima. Jer ponoviću - neizvjesnost koja je sve nas obuhvatila ne znamo i dalje koliko će da traje. Drugačiji je oblik rada, drugačiji je oblik učenja, izolovanost je prisutna. Način na koji djeca ulaze u školu je drugačiji, oni su kao vojnici poređani, nemate onu graju pred školom, razgovor među djecom, ono što je tipično i svojstveno djeci. Škole su nam sada kao vojska. Djeca ulaze u škole, prate određene procedure, slušaju sve to strpljivo ali vjerujte mi –na njihov psihosocijalni razvoj se to toliko odrazilo i tek će da pokaže posljedice. Jednostavno, postrebna je pomoć svima nama i to na vrijeme.

Mi smo tu, odnosno ja lično da pomognem onoliko koliko nam vrijeme i interesovanje građana bude omogućavalo. Tako da smo riješili da negdje i do 20 sati uveče dajemo podršku onima koji nam se jave jer su tokom dana često zauzeti. Ukoliko neko od djece, mladih smatra da mu treba pomoć psihologa može da se javi i anonimno - preko fejsbuka ili instagrama. Mladi posebno znaju kako to mogu izvesti. Svakako i ako nije anonimno - to što mi budemo razgovarali, što se bude dešavalo u periodu tretmana i podrške, ostaje samo između mene i klijenta odnosno roditelja  djece. Znači, budite slobodni i otvoreni šta god da je u pitanju - kada su djeca i roditeljstvo u pitanju, posebno u ovom periodu koji je ostavio jak trag na sve nas. Ostavljamo mogućnost da nam se zainteresovani jave i putem i mejla - .dec.pcelica@gmail.com. Tu je i moj broj koji posjeduje vajber (jedan od besplatnih načina komunikacije) -  068 506 161.

Na fejbuku i na instagramu se nalazimo pod nazivom NVO dec pcelica. To je jako puno načina da nas kontaktiraju,  zatraže pomoć i dobiju je besplatno, u svakom trenutku i sa daljine svakako. Ako negdje nastavnici i učitelji smatraju da je potrebna pomoć i većem broju djece , a da to žele da urade kolektivno možemo napraviti sastanke preko zoom ili teams aplikacija pa razmijeniti možda neka iskustva i neke probleme koji će značiti i većem broju djece.

U toku je još jedna korisna akcija koju realizujete.

Tako je. Pozivam građane Kotora  koji su u mogućnosti da podrže još jednu akciju koja je aktuelna do 17. decembra.  Zove se “Dodaj čaroliju” i realizujemo je već osam godina.  Do sada je bila na teritoriji Podgorice i okoline. Pripremali smo paketiće za djecu iz socijalno ugroženih, siromašnih porodica. Sada je taj broj djece jako veliki tako da ćemo uz pomoć velikog broja kompanija sigurno uspjeti da ih obradujemo. Vjerujte da je zaista broj djece jako veliki, a voljeli bismo da paketići stignu i do svih onih koji ne očekuju ove godine Djeda Mraza. Mi ćemo se zajedno potruditi da im uljepšamo praznike na najbolji mogući način. Pozivam kompanije koje su u mogućnosti da nas podrže ukoliko to mogu, a mi ćemo se zajedno sa našim partnerima pobrinuti da u sve djelove Crne Gore paketići stignu - onamo gdje smatramo da treba. Svi građani koji znaju da će nekome paketići uljepšati dan, a nisu u mogućnosti da sami pomognu – slobodno nam se mogu obratiti, a mi ćemo se pobrinuti za sve ostalo.