Društvo

Na području Boke Kotorske, krajem 19. i početkom 20. vijeka, postojalo je jedanaest tamburaških zborova.

Kako je za Radio Kotor kazao dugogodišnji lijeričar Folklornog ansambla “Linđo” i nekadašnji član dubrovačke klape “Maestral”, Kotoranin Đorđe-Đoko Begu, radi se o Tamburaškom društvu „Guslar“ iz Stoliva (osnovanom 1919. godine), zatim, tamburaškim društvima “Zvonimir” sa Mula (1888. godine), „Napredak“ iz Kotora (1890. godine), Pjevačkom i tamburaškom zboru iz Kotora (1890. godine), Hrvatskom kulturnom društvu „Sastanak“ iz Škaljara (1890. godine), Mandolinskom orkestru „Kotor“ (1890. godine), orkestru Antuna Želalića iz Tivta (1891. godine), Hrvatskom tamburaškom zboru „Napredak“ iz Gornje Lastve (1919. godine).

Begu u razgovoru sa Sanjom Čavor otkriva da su u tom periodu bili aktivni još i: Tamburaški orkestar „Hrvatska čitaonica“ iz Donje Lastve (1912. godine), Hrvatsko tamburaško društvo „Zora“ iz Dobrote (1890.godine), Tamburaško društvo „Zmajević“ iz Perasta (1900. godine), kao i Tamburaški orkestar „Starčević“ (1906. godine).

„Zamislite koliko je ljudi toga doba imalo divnu priliku da se kulturno uzdiže. Nije se sviralo tek tako. Postojali su muzički obrazovani ljudi, koji su znali napisati aranžman, zabavljali su se i družili, a povodi su bili različiti“, priča nam Begu, koji u Dubrovniku gdje živi i radi, ima svoju radionicu za izradu lijerice-gudačkog instrumenta koji je karakterističan, tradicionalni instrument iz prošlih vremena. Do sada ih je izradio oko tridesetak.

„Nekad ti ide, pa radiš dva sata, a nekad ne, pa ne radiš pet dana. Moje lijerice danas imaju ljudi od Subotice, do Amerike i Australije. Ne prodajem ovaj instrument onome ko ne želi da se bavi muzikom i folklorom. Ako bi ih objesili na zid kao ukras, to ne može. Želim da se na tom instrumentu svira, jer samo tako čarolija ne prestaje“, mišljenja je Begu.

Dugo je istraživao dostupnu literaturu o lijerici, a 1985. godine sam je izradio. “To sam uradio kako bih na neki način nastavio tradiciju sviranja na ovom instrumentu kojeg danas nerjetko, a neopravdano poistovjećuju sa guslama. Na guslama je jedna struna konjskog repa, uz gudalo od istog materijala. Na lijerici su tri žice i puno kraćeg omjera od konjića do kobilice, nekih tridesetak centimetara i uvijek se sviraju dvije žice. Lijerica koju danas sviram, postojala je u Boki. Tome u prilog ide i knjiga Vide Matjan, koja je meni bila direktorka u Muzičkoj školi u Kotoru, gdje sam učio da sviram violinu. Kasnije sam naučio da sviram: tapan, makedonsku tamburu, sopile ili roženice istarske, čak i prim koji se svira u Slavoniji i Vojvodini“, kazao nam je Begu, dodavši da mu je drago što su ljudi iz Boke zainteresovani da ovaj autentični, gudački instrument otrgnu od zaborava.