Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Nakon što su u kotorskoj katedrali Svetog Tripuna, sredinom mjeseca, prvi put odzvonile note Bahove monumentalne “Muke po Ivanu” BWV 245, Kotor je, ne samo postao jedinstvena “kamena pozornica” za jedno od najznačajnijih sakralnih djela u istoriji muzike, već i mjesto susreta sa izuzetnom umjetnicom-dirigentkinjom, muzičkom pedagoškinjom, univerzitetskom profesorkom i pjevačicom, dr Antoanetom Radočaj Jerković.

Izvođenje ovog djela, pisanog za hor, orkestar i soliste, za našu sagovornicu bilo je više od koncerta-sinergija prostora, duhovnosti i umjetnosti.

„Predivan je osjećaj muzicirati u katedrali Svetog Tripuna. Dišemo zajedno, hor, orkestar i prostor. Ovo je treći put da izvodimo Muku po Ivanu, ali prvi put u Boki Kotorskoj, u ovom predivnom prostoru koji je poseban u svakom pogledu. Bah nas je doveo u Kotor, ali vjerujem da će nas prijateljstva stvorena kroz ovu saradnju uvijek vraćati vašem gradu“, kaže sa osmijehom Radočaj Jerković za aprilsko izdanje emisije “Multikultura” Radio Kotora, uz zahvalnost Kotorskoj biskupiji na organizaciji, saradnji i srdačnoj dobrodošlici.

Njen muzički put kroz muziku počeo je uz violinu, zatim teoriju, pa solo pjevanje. Dirigentsku palicu uzela je još kao tinejdžerka-šesnaestogodišnjakinja i kako priznaje, “nije ona izabrala profesiju, već ona nju”.

Profesorka je kod nje još u srednjoj školi prepoznala ono nešto što dirigent/kinja treba imati.

 “Krenula sam sa vođenjem dječjih zborova i vremenom rasla kroz muziku. Danas, kao dirigentkinja, više ne doživljavam glas kao svoj, nego je to glas mog ansambla.

Oni su moje ogledalo, moj zvuk”, ocjenjuje Radočaj Jerković.

Kako navodi, dok posmatra iz pozicije dirigentkinje, oblikuje ne samo zvuk, već i prostor u kojem se muzika rađa, pa ovaj poziv predstavlja svojevrsnu “suptilnu dramaturgiju” i dodaje da je to “tiha profesija”.

Ponekad je dirigent/kinja tu samo da ne smeta.

“Nekada treba pjevaču dati sigurnost, nekad ga samo pustiti da leti. A onda dolazi trenutak kada sve što ste zamislili, sav vaš unutrašnji prostor ideja, znanja i truda, preplavi zvuk koji dolazi od njih i to je magija. Tu ima još jedan momenat, žena dirigentkinja ima malo, tako da za publiku to može izgledati ponekad zanimljivo, a nama-ženama u ovoj profesiji nerijetko i ne baš tako lako”, ističe ona.

Vjeruje da muzika ne postoji bez tišine.

„Tišina između tonova je jednako važna kao i sami tonovi. Mi, muzičari, zapravo volimo tišinu više nego što priznajemo. U ovoj Bahovoj, ali i mnogim drugim partiturama, tišina ima svoje boje i značenja, ona govori čak i više od zvuka”, smatra Radočaj Jerković.

U njenom slučaju, muzika je stalni dijalog, stalna prisutnost.

„To je to, ili živite muziku ili ne. Za one koji je vole, to nije posao, to je poziv. I kada ste umorni, bolesni, kada mislite da ne možete više, na koncertu vam se sve to vrati nazad. I to nema cijenu”, naglašava ona.

U Kotoru je nastupila sa orkestrom “Camerata Pannonica”, Akademskim pjevačkim zborom AUKOS i solistima.

„Zbor i orkestar su dva različita svijeta. Međutim, mi smo se spojili odmah, na prvu. Iako jedan način komunikacije očekuje zbor, orkestar, solisti, uspjeli smo se u startu

dogovoriti oko interpretativnih ideja. Tako da, bez obzira što govorimo različite jezike, hrvatski, mađarski, engleski, muzika je doista naš zajednički jezik. Nije bilo puno potrebe za usklađivanjem. Svi su razumjeli duh djela i međusobno se pratili sa velikim poštovanjem”, otkriva Radočaj Jerković.

Kada bira repertoar, kaže, ne pita samo razum.

„Najteže je odlučiti šta da izvedemo. Ali kada osjetim da je neko djelo pravo za moj ansambl, tada znam-to je to. Srce, iskustvo i intuicija tada govore zajedno”, podvlači ona.

Na sceni stoji sama, leđima okrenuta publici, ali zapravo je tada najviše povezana i sa izvođačima i sa muzikom. To je, naglašava, najodgovornija, ali i najljepša pozicija na sceni.

„Dok osmišljavate cio koncept izvođenja, jeste pomalo usamljen cio taj proces, ali je i privilegija. Pripremate sve u tišini, a onda dođe zvuk i on vas zapljusne, kao talas. To je trenutak kada se vaša ideja materijalizuje kroz njih i tada zvuči najljepše moguće”, poručuje Radočaj Jerković.

Razgovor možete poslušati na linku Multikultura.