Društvo

Silovanje u ratu nije usputna pojava, već ratna strategija – instrument terora, kontrole i poniženja. Bečka deklaracija iz 1993. godine imenovala je seksualno nasilje u ratu kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi je to pravno potvrdio u slučaju Foča. Uprkos tome, više od 20.000 silovanih žena, djevojčica, muškaraca tokom rata u Bosni i Hercegovini ostalo je bez pravde. Njihove rane nisu priznate, njihovao ćutanje je prsilno, a njihova borba ignorisana.

Trideset tri godine kasnije, žrtve ratnog silovanja i dalje nose teret tuđih zločina, suočene sa stigmom, ćutanjem institucija i društvom koje okreće glavu. Seksualno nasilje se i dalje ne naziva pravim imenom, a odgovorni slobodno hodaju – često i s počastima.

U Crnoj Gori ova tema je i dalje zabranjena ili o njoj se ne govori, iako postoje dokazi i svjedočenja o učešću crnogorskih državljana u ratnim zločinima silovanja. Presude poput one u slučaju Đilasa i Vojvodića (dvije i četiri godine zatvora) više vrijeđaju nego što zadovoljavaju pravdu. To nije pravda – to je institucionalizovano negiranje zločina ratnog silovanja.

Proces pred Višim sudom u Podgorici protiv Slobodana Pekovića, za silovanje i ubistva počinjena u Foči 1992. godine, prvi je i jedini takav slučaj u Crnoj Gori. Prekasno. Premalo. Ponižavajuće.

Pamtimo – jer zaborav je saučesnik.
Pamtimo Foču, pamtimo žrtve silovanja, pamtimo da je ćutanje uvijek na strani nasilnika.
Pozdravljamo hrabrost onih koje su progovorile i podržavamo sve koji istrajavaju u borbi za pravdu. Suočavanje s prošlošću ne smije biti opcija – to je moralna, politička i pravna obaveza svakog društva koje teži istini i slobodi.

Ne pristajemo na zaborav. Ne pristajemo na laži. Ne pristajemo na tišinu.

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor