Društvo

Tekst Jelena Kljajević

Foto Radio Kotor

Žene ne umiju da razgovaraju sa sobom. Prije će poslušati sve oko sebe – muža, djecu, komšinicu, tužne priče ljudi koji im se povjeravaju...

Zastanite. Stavite ruku na grudi, oslušnite sopstveno srce i dobro poslušajte što kaže. Popričajte malo sa sobom. Tad se, zapravo, dešava život.

Umijeće da se napravi granica je imperativ svakog čovjeka. Pronaći granice i sopstveni mir je put do zdravlja.

Ovako gostujući u našoj današnjoj emisiji „ Nedjeljni razgovor“ savjetuje Ana Dornik – mlada žena koja je prije nepune tri godine, nakon rutinskog ultrazvučnog pregleda saznala da je pred njom mukotrpan proces liječenja i borbe sa karcinom dojke.

Danas pričajući o svom iskustvu ova tridesetsedmogodišnja Beograđanka, mama dva dječaka, govori o značaju prevencije, procesu liječenja, hrabri žene koje su u sred borbe sa karcinomom, osnovala je Udruženje “ Žena uz ženu” koje oboljelim ženama daje podršku, autorka je i voditeljka emisije “Sa Anom na ti” na you tube platformi i autorka knjige “Ti si ta” koju je nedavno promovisala i u Podgorici.

Energična, pozitivna, rječita, mudra, fokusirana, jako hrabro ljudsko biće ili prosto - jedna od nas?

Na početku pitam mnogo i tumačim sama, a želim, zapravo, njeno tumačenje.

Uzimamo li život nekada “zdravo za gotovo” ? Mislimo li da je životarenje ono što nas čeka ? Da nama “ne pripadaju prekretnice”? Da ne može biti ni teže ni lakše ? Ušuškamo li se u tu “osrednjost”? A onda nam se svijet okrene “naglavačke”. Onda odjednom shvatimo da smo spremni za iskorak koji nam je bio nepoznanica. “Na sceni” je momenat kada taj isti život treba braniti, koracima kojima do sada nismo koračali, onima koji od nas vode ka nama - a time na najbolji način do dobra naših bližnjih .. A prvi nam je put, do tada smo koračali isključivo ka drugima..... No, izazovi rađaju nove nas, izazovi čine da tek učimo da dišemo, da znamo da ugodimo sebi i drugima, nakon što smo prešli put čije benefite “oni koji nisu u našim cipelama ne mogu ni da zamisle”.

Nakon što me je saslušala u ovom podužem monologu kaže da se slaže.

“ Jako lijep vam je uvod i mogla bih mnogo da se nedovežem. Da, istina je “da uzimamo život zdravo za gotovo”. Životarimo, a ne živimo u punom kapacitetu, sve dok nas taj isti život ne sačeka u svojoj punoj nepredvidivosti. Nakon svega, danas sebi dajem za pravo da sve mogu. Kao što ste i sami rekli, život nas nekada “gurne sa te litice u ambis pa ako pronađemo način da se održimo u vazduhu onda je to lijep let”. Ja sam uspjela i let traje, ali je uloženo puno napora. Danas se “usuđujem na visine”. Iz ove perspektive, nekada sam bila poput ptice u zlatnom kavezu. Danas sam i dalje emotivna ali ne rasipam emocije. Empatiju ostavljam za ljude oko mene koji to zaslužuju” – kaže Ana.

Trenutak kada je saznala za dijagnozu raka dojke je uveo u najznačajniju životnu lekciju koju je u međuvremenu savladala.

“ Ono što sam saznala mi se tada činilo kao kompletan demanti cijelog dotadašnjeg života. I zaista, opet se nadovezujem na vaš uvod - tek kada nam se bilo koji životni izazov desi, baš tada počinjemo da živimo. Ne osvrćem se ovdje samo na rak dojke. Mi živimo i gledamo stvari iza tuđih uvjerenja, a kada poželimo da iskoračimo, to zahtijeva više hrabrosti i onda nas uplaši ta snaga koju imamo. Jedna žena može mnogo, da bude inteligentna, moćna, inspirativna, da improvizuje kroz život. To je sve, uostalom, opisano u mojoj knjizi “ – priča Ana.

Danas ukazuje na važnost redovnih sistematskih pregleda. Svoj je, dodaje, dugo odlagala, a da je imala informacije koje sada ima – sigurno bi bilo drugačije.

“ Činilo se da je jedan običan dan u pitanju, vrućina, trideset i koji stepen. Prethodno sam dugo odlagala. Da tada nisam otišla na pregled ja danas ne bih bila ovdje sa svojom misijom. Naglašavam ovo zato što mnoge žene odlažu preglede zbog nekih banalnosti. Takođe, da nisam “jurila četiri mišljenja” danas ne bih koračala. Nažalost, nije dovoljno otići kod bilo kog radiologa na ultrazvučni pregled i mamografiju. Važno je da znamo da je u pitanju pravi radiolog. Karcinom potpuno poremeti sve. Međutim kada se stišaju sve te emocije, gnijev, bijes i hiljadu pitanja među kojima je ono neminovno: Zašto baš meni, onda ste spremni da započnete borbu sa ciljem da pobijedite” – kaže Ana i ističe važnost informacije.

“ Zato se u Udruženju “Žena uz ženu” zalažemo za to da pričamo o karcinomu dojke. Moja majka je svojevremeno izgubila borbu sa karcinomom dojke. Da sam se tada informisala i znala koliko je važno uraditi genetsko testiranje vjerovatno bih saznala za karcinom u još ranijoj fazi. No, što je tu je. Ne mogu promijeniti prošlost. I to je bila važna lekcija. Genetsko testiranje može umnogome pomoći članovima porodice osobe koja se suočila sa ovom dijagnozom, da češće idu na preventivne preglede. To ne treba da ih plaši. Ljudi su jako fokusirani na ono loše, na ono što ne žele da im se desi. Hajde da se fokusiramo na ono što želimo, a to je da otkrijemo informaciju na vrijeme, kako bi pomogli sebi. Moja sestra i ja “nosimo takozvanu štetnu mutaciju” koja može dovesti do nasljednih bolesti. Moja sestra ne želi da uradi mastektomiju (odstranjivanje žljezdanog tkiva iz grudi) kao što je to, na primjer, uradila Anđelina Džoli. U redu – to je njen izbor. Ali, zato će se preventivno pregledati na svaka tri, a ne na svakih šest mjeseci. To je podizanje svijesti na viši nivo i sigurniji iskorak ka budućnosti. Stalno ponavljam, ultrazvuk se mora raditi jednom godišnje - ukoliko ne postoje genetske predispozicije, a ukoliko postoje jednom u šest mjeseci. Mamografija (dijagnostička metoda za otkrivanje malignih tumora dojki minimalnih dimenzija, čak i onih koji se ne pipaju) se radi jednom u dvije godine, nakon četdeset pete godine života žene. Takođe, nije hrabrost otići na redovni pregled. To je naša dužnost” – priča Ana.

Podrška podršci je, ističe, jako važna. Istovremeno, ako sami sebi niste glavna podrška, drugi ljudi vam ne mogu pomoći.

“Vaši bližnji se tada nađu u vrlo delikatnoj situaciji. Ne znaju kako, umiju li, mogu li pomoći…. Mi smo te koje ćemo iznijeti tu borbu, ali osoba pored vas ne može ništa, ukoliko vi ne želite naprijed. Dakle, glavna podrška ste same sebi. Na prvom mjestu ste vi i vaša enerija pa ljudi koji su pored vas - onoliko koliko mogu da prihvate vašu bolest, u njima prihvatljivoj mjeri. Dok sam imala očekivanja od drugih – stalno sam bila povrjeđivana, a kada sam izašla iz uloge žrtve, onda sam otpustila sva očekivanja…Vi nikada ne znate da li će osoba koja vam drži ruku u toj borbi, ostati tu do kraja. Danas se mnogi brakovi razvode. Što god se desilo, vi ostajete” – priča Ana. Podrška podršci se, kako objašnjava, daje organizovanjem radionica i kongresa na evropskom i svjetskom nivou. “ Dakle, treba se baviti edukacijom, pričati tim ljudima, informisati ih o savjetovalištima. Rak dojke je još uvijek tabu tema. Postoje savjetovališta, ali rijetko se dešava da ih ljudi posjećuju u namjeri da zatraže pomoć jer se ne snalaze u ulozi podrške ili ne znaju dovoljno o bolesti. Zato pričamo često na ovu temu - razgovor, razgovor i samo razgovor” – savjetuje Ana.

U Crnoj Gori je boravila kako bi promovisala knjigu “Ti si ta” - biografiju ali i svojevrsnu afirmaciju baziranu na sopstvenom iskustvu.

To iskustvo, kako sam doživjela, govori da u nama postoje skriveni potencijali i snaga za koje nismo znali, ali i da nas izazovi suočavaju sa činjenicom da nismo “najsjajnije posložili prioritete” . Pitam jesam li dobro razumjela poruku odnosno je li tako iz njenog iskustva ?

“ U pravu ste. Zdravstveni problem je opomena i ukazuje da nešto nismo radili kako treba. Rak dojke ili bilo koja sistemska bolest neće nastati odjednom nego nakon dugog perioda nagomilanog stresa, nezadovoljstva, “gledanja kroz tuđe naočare”, ispunjavanja tuđih očekivanja. I što se dešava – ulazimo u anksioznost, dolazi do stresa … Možda mi to i ne primijetimo, ili ignorišemo, odmahnemo rukom i idemo dalje. Ja sam se suočila sa rakom dojke nakon petnaest godina stresnog života. To znam sada” – kaže Ana.

Sebe naziva afirmativcem, a ta “korisna baza” joj je itekako pomogla u borbi za sopstveno zdravlje.

“ U svemu vidim dobro, u ljudima, u stvarima, okolnostima. I slažem se da je to, kako rekoste, dobra baza. Dozvoljavam sebi pad, zastanem i kažem da je to prostor da radim na sebi. Padala sam ali sam i ustajala. Nisam se libila da pitam, da zatražim psihološku pomoć. Radila sam na sebi tri godine. Poruka ljudima je da njeguju i fizičko i mentalno zdravlje. To je jako važno, da nas život ne bi dočekao nespremnima, a upravo se to često desi” – priča Ana.

Poslije svega na život gleda drugačije. Do prije nekoliko godina je, kaže, “jurišala”.

“ Dugo sam mislila da treba juriti, da ne treba ništa propustiti, da će mi nešto pobjeći ako ne potrčim. Sada znam da će sve što treba da dođe u moj život – doći. Meni je sve to novo, čudno mi je i dalje ali se “koprcam”. Činjenica je da se život dešava kada zastanemo” – poručuje Ana.

Nakon promocije knjige “Ti si ta” u Podgorici, posjetila je odjeljenje onkologije u Kliničko-bolničkom centru Crne Gore, donirala odjeću i određene potrepštine, poklonila knjige pacijentkinjama i zaposlenima, a nakon toga je, kaže, dobila brojne poruke žena kojima je njena posjeta i sve ono što su pročitale u knjizi bila ogromna pomoć.

“ Knjiga nije namijenjena samo ženama koje se bore sa rakom dojke. Ovo štivo je za svaku od nas, da se podsjetimo na stvari koje zaboravljamo, da stavimo prst na čelo i zapitamo se što to ne radimo kako treba. Zapitajte se: Ukoliko je ova žena uspjela da od borbe sa karcinomom dojke napravi magiju u svom životu - onda je sigurno imala neke dobre postulate i uvjerenja koji su joj pomogli. Daj onda da zastanem i ja, kao što je i ona i da vidim gdje to griješim. Puno mi je srce kada čujem da je knjiga nekom olakšala, pomogla, bila inspiracija, podrška. Preporučujem je kao lekciju za svaku od nas” – zaključuje Ana.

Knjigu zainteresovani mogu poručiti putem njenog instagram profila, a dio sredstava će biti iskorišćen u humanitarne svrhe, kao podrška ženama koje se bore za svoje zdravlje.