Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Etnološkinja i antropološkinja, dr Aleksandra Pavićević, sa dugogodišnjim iskustvom u proučavanju porodice, braka, tradicije i kulture, za Radio Kotor kaže da njeni naučni radovi, eseji i poezija povezuju istraživanje sa ličnim iskustvom i umjetničkim izražajem.

U današnjoj emisiji “Nedjeljni razgovor” napominje da nije imala jasan plan kada je birala svoj put.

„Dosta sam se prepuštala stihiji, stvarima koje je život nosio“, rekla je naša sagovornica.

U antropologiju je uvela majka njene prijateljice, profesorka etnologije koja joj je pričala o godini provedenoj među Eskimima.

„Zaljubila sam se u antropološki horizont koji se preda mnom otvarao, kulture, ljudi, običaji, rituali…Mislim da nema ničeg zanimljivijeg za nekog ko mašta o putevima Karlosa Kastanede”, navodi Pavićević.

Njen naučni fokus bile su teme koje mnogi danas osporavaju ili smatraju „zastarjelim“, a to su brak i porodica. Međutim, upravo u njima ona vidi najdublje slojeve kolektivnog identiteta.

„Magistrirala sam na temi braka, a doktorirala na temi porodice. To su bile i moje lične teme, jer sam se u tom periodu udala i postala majka. Antropologija se živi“, poručuje naša gošća.

Savremeni brak se, kako ocjenjuje, sve više udaljava od zajednice kao oslonca.

„Danas uglavnom dominira kultura potrošnje, a zajednica je izgubila snagu. Ipak, kod nas se ona pokazuje kao žilava i još uvijek predstavlja utočište”, dodaje Pavićević.

Od 1993. godine pjeva u grupi “Moba”. Tu je, naglašava, pronašla vezu s dubokim glasom predaka. Sjeća se prve pjesme koju je čula, a koju su otpjevale Jelena Jovanović i Anastasija Ilić.

„Taj zvuk je za mene bio kulturološki i fizički šok. Bila sam potpuno ranjena. Shvatila sam da je muzika već bila u meni, samo je čekala da je pronađem”, istakla je Pavićević. 

Izvorna pjesma, smatra, nije samo muzički izraz, već i tiha pobuna.

„Ona je duboka tišina u zaglušujućoj buci savremenog ubrzanja i površnosti”, podvlači ona. 

Iako godinama u nauci, došao je trenutak kada joj je naučna objektivnost postala “tijesna”. U poeziji je pronašla nešto dublje, ličnije, slobodnije. Ona je “kraj i početak svakog stvaralaštva, traga, čezne i sabira rasute znakove našeg postojanja”. 

Naslovi njenih zbirki „Preostale reči“ i „Molitva jesenjeg jutra“ nisu unaprijed osmišljeni, već su joj se dogodili.

„Riječi me zatiču. One se dese, bez plana”, iskrena je Pavićević.

Bilo da piše eseje, pjesme ili naučne radove, najviše uživa kada je pred bijelim papirom.

„Tada zaronim u sebe i uspijem da se zaboravim. Najsrećnija sam kad napišem pjesmu, kad ona iz mene isteče, ovaploti se u toj šaci slova i interpunkcija”, poručuje.

Nedavno je boravila u Kotoru, gdje je otvorila izložbu zanatskih umjetnika. Govoreći o rukama koje stvaraju, rekla je: „Stvaralaštvo je čežnja za Bogom, za lepotom, za ljubavlju. Čak i kada je ljutito ili mračno, ono je vapaj”. Vjeruje da tradicija nije forma, već znanje i da svaki čovjek ima potencijal da bude stvaralac.

U sebi već neko vrijeme “nosi zbirku priča”, spoj etnologije i književnosti.

„To je nešto između nauke i intime-autoetnografija“, otkriva Pavićević.

Trenutno uređuje tematski broj Glasnika SANU, vodi terapijsku grupu kroz psihodramu, a najviše, kaže, pokušava da “ljubavlju savlada strah”.

Emisiju možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor