Alat za prilagodljivost

  • Veći tekst
  • Font za disleksiju
  • Podebljanje teksta
  • Crno-bijelo
  • Visoki kontrast
  • Kursor
  • Resetuj
  • Pristupačnost

Društvo

01.07.2022
637

AIDA PEROVIĆ: NAČIN DONOŠENJA ODLUKA ZAVISI OD GENETSKIH I SREDINSKIH FAKTORA ALI I OD NAŠEG TEMPERAMENTA

Tekst Jelena Kljajević

Foto Privatna arhiva

 

Zbog čega neki od nas jednostavno i lako donose odluke , a za druge je to prilično teško i često prolongiraju donošenje odluka?

Jesmo li u periodu rane adolescencije suviše mladi da bi donosili neke važe životne odluke?

Koliko je donošenje odluka, samo po sebi, važno i od čega zavisi smjer kojim ćemo se u tom procesu voditi?

Ovo su neka od pitanja postavljena gošći naše jučerašnje emisije “Ljetnje priče” – psihologici Aidi Perović.

Ona u razgovoru sa Jelenom Kljajević podsjeća da se “kao bića razvijamo zahvaljujući genetskim i sredinskim faktorima”.

“ U sredinske spada i učenje – odnosno ono što su znanja i isksustva koja mi u komunikaciji sa drugim ljudima steknemo tokom života, pa to nadogradimo na nešto sa čime se rađamo, a to je naš temperament. E sada, kod nekih ljudi je temperament takav da “ne brzaju” ni u čemu – “triput mjere, jednom kroj”.  Oni su vrlo promišljeni, ne žele da se sapletu. Mi, možda, stičemo suprotan utisak, ali ne možemo reći da oni ne donose odluke već da proces promišljanja kod tih osoba traje određeno vrijeme. Sa druge strane, imate ljude koji su vrlo žustri po temperamentu i oni stalno donose odluke. Taj proces im je brz i lagan i mi stičemo utisak da oni stalno odlučuju o nečemu” – priča Perović.

Jako je važno, ističe, i na koji način prihvatamo ono što smo tokom života prisvojili kao manir u ponašanju.

“ Ako stavimo po strani genetiku i temperament, posmatramo što se događa sa onim što smo mi “pokupili tokom života”. Sigurna sam da ljudi koji nisu ohrabrivani da donesu odluke, imaju problem da “presijeku”. To može biti banalna stvar. Imate namjeru da kupite obuću – uočite je, probate, odgovara vam i zadovoljava sve vaše kriterujume, ali vi ne možete da se odlučite i u pomoć zovete nekog bliskog, na koga možete da se oslonite – roditelje, brata , sestru, najboljeg druga ili drugaricu. Sa druge strane, ljudi koji su od najmlađih uzrasta ohrabrivani da donose odluke i uslovno rečeno “bacani u vatru da se snađu” – nemaju problema da se odluče i nemaju problem da se opredijele u nekom konkretnom slučaju” – priča Perović.

Jedna od prvih većih odluka sa kojom se mlada osoba susreće jeste odluka o nastavku školovanja – nakon završetka osnovne ili srednje škole.

Na pitanje: jesmo li u tim delikatnim godinama suviše mladi da odlučimo čime ćemo se baviti tokom života, Perović odgovara da nismo.

“ Mislim da nismo premladi ali vrlo često upravo čujem komentare onih koji rade sa mladim ljudima da osoba sa recimo 14 ili 15 godina ne može da zna koja je odluka prava. Ja ipak mislim da osoba nije nezrela u tim godinama. Nije tako davno bilo kad su se  u tim godinama organizovale svadbe, kad su se mladi ljudi opredjeljivali za formiranje porodice, a samim tim i za privređivanje. Naravno, ne želim da naši mladi tako i danas rade, ali to to što smo prolongirali period  sazrijevanja – ne znači da oni  ne znaju što bi htjeli” – smatra Perović.

Po njenom mišljenju, školski sistem kod nas nije stimulativan, pa je mladim ljudima iz tog razloga vrlo često teško da se opredijele.

“ Školski sistem koji mi u Crnoj Gori nudimo ne nudi dovoljno podsticaja koji bi učinio da mladi ljudi prepoznaju svoje vještine i talenat do te mjere da shvataju kako ih u budućnosti mogu unovčiti

To je jedna jako loša perspektiva. Mladi su svjesni d aim,. Najvjerovatnije, sjajan uspjeh neće biti dovoljan da bi se zaposlili u struci koju vole, da bi bili zadovoljni i dobro plaćeni.

To je nešto što mladu osobu obeshrabri. Dakle, mislim da ta osoba nije premlada da bi donijela adekvatnu odluku već da ne zan na koji način da dođe do realizacije svoje ideje i učini sebe zadovoljnim baveći se poslom koji bira” – kaže Perović.

Sa druge strane, navodi ona, “danas se više nego ikada nude servisi koji mladim ljudima olakšavaju odabir budućeg poziva”.

“ Imate, recimo, nacionalne agencije za zapošljavanje, dostupni su podaci o tome koji kadar je u deficitu kod nas, pa na evropskom tržištu, brojne informacije u vezi sa raznim stipendijama, školarinama, info dane u okviru kojih se predstavljaju srednje škole, fakulteti… Ipak, mlada osba se nekada opredjeljuje na osnovu mišljenja vršnjaka ili joj se čini da će se sa određenom strukturom mladih ljudi bolje ukolpiti nego sa nekom drugom, pa tek na trećem mjestu bude da se informišu podrobno o tome što određena školska ustanova nudi. S obzirom da mnogo radim sa mladim ljudima, zaista ne mogu reći da u tom uzrastu nisu zreli za odlučivanje. Na kraju krajeva, nisu naši mladi ljudi drugačiji od recimo mladih Amerikanaca koji imaju taj benefit da njihov školski sistem osluškuje pojedinca. Oni se od osnovne škole usmjeravaju prema tome u čemu su dobri, kako bi u perspektivi bili dobri i zadovoljni u onome što će raditi. da bi bili sumjereni da priže najbolje i bud zadovoljni onim što rade. Zato bih, ipak, “krivicu prebacila” na sistem koji “uprosječuje mlade ljude” koji su, zapravo, među sobom vrlo različiti” – navodi Perović.

U vezi sa izborom profesije, pitali smo i koliko „pogrešan“ izbor zanimanja može biti frustrirajući za osobu?

“Odabir profesije je jako važan. Kada završite sa školovanjem, sav vaš preostali život će praktično zavisiti od toga čime ćete se baviti, što ćete raditi, da li ćete u tome uživati, da li će to biti odraz vaših snova, mogućnosti, talenata i sposobnosti i da li će vam to osigurati materijalno dobrostanje. Ukoliko pogrešno odaberete – naravno, moguće je da možete “okrnjiti sopstvenu sreću”. E sad, može da se desi da ste izabrali zanimanje pod pritiskom okoline -  recimo roditelja koji npr smatraju da je pun pogodak da upišete arhitekturu, da postanete agnet za nekretnine ili radite u oblasti turizma, a da se vi tu ne snađete jer to nije odraz vašeg karaktera. Sa druge strane, može se ispostaviti da je to baš ono što ste željeli, ali da vas u firmi u kojoj radite okružuju ljudi koji ne dijele vaš radni entuzijazam, čiji su intersi lični, nasuprot interesima firme odnosno dobrobiti zajednice… Dakle, možete raditi najljepši posao na svijetu, po vašem ukusu – ali ako je oko vas tim koji vam ne odgovara i nije podsticajan – ne možete zadovoljni. Tada nsite krivi ni vi ni odabir profesije, jednostavno je atmosfera u kojoj radite nezadovoljavajuća” – kaže Perović.

U današnjem ambijentu koji nerijetko podrazumijeva brzinu u komunikaciji, površne odnose ali i ozbiljnu borbu za egzistencijalnim sredstvima, brojni od nas upravo odluče da budu prodorni kako bi postigli svoje ciljeve.

Ta prodornost dominira u odnosu na povučenost i neku vrstu nesnalaženja u svakodnevnici koja se u posljednjih dvadesetak godina znatno promijenila (naročito „ubrzala“).

Na pitanje: Je li moguće danas biti prodoran, a „prisutan“ u odnosu sa drugima - ostati empatičan i usmjeren i na druge ljude i ipak „birati sredstva u borbi za postizanjem cilja“, Perović odgovora da “prodornost po svaku cijenu nije put do sreće”.

 “ Ne vjerujem da je figurativno rečeno - “gaženje preko mrtvih do cilja” dobra formula. Sigurno nije na duge staze. Ne vjerujem da - ukoliko ljude oko sebe gledate kao neprijatelje i smatrate da ih treba “pregaziti” kako biste postigli cilj – možete biti suštinski srećni. Da li je osoba toga svjesna dok “gazi” ? Moguće da nije, nego gleda iz ugla nekoga ko grabi ka cilju. Suštinski, ne vidim sreću u tim ljudima. Da li svi možemo biti prodorni, a da ne zaboravimo na ostale – mogli bismo kada bismo htjeli, ali bi ta kartegorija ljudi na ovo pitanje, svakako, dala adekvatniji odgovor” – zaključuje Perović.

 

Foto privatna arhiva

Podijeli na: