Društvo

Nasilje nad ženama i djevojčicama jedno je od najraširenijih oblika kršenja ljudskih prava u svijetu. Deklaracija o eliminaciji nasilja nad ženama koju je izdala Generalna skupština UN-a 1993. godine, definiše nasilje nad ženama kao „svaki čin rodno zasnovanog nasilja koji rezultira ili će vjerovatno rezultirati fizičkim, seksualnim ili psihičkim povredama ili patnjama za žene, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili proizvoljno lišavanje slobode, bilo da se dešavaju u javnom ili privatnom životu”, navodi se u saopštenju Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

Globalno, procjene Ujedinjenih nacija pokazuju da je oko 736 miliona žena – skoro svaka treća – bila izložena fizičkom i/ili seksualnom nasilju intimnog partnera, nepartnerskom seksualnom nasilju ili oboje, barem jednom u životu. Skoro svakih sat vremena više od pet žena ili djevojčica biva ubijeno od strane člana porodice. Stope depresije, anksioznih poremećaja, neplaniranih trudnoća, polno prenosivih infekcija i HIV-a su veće kod žena koje su doživjele nasilje u odnosu na žene koje nisu, kao i mnogih drugih zdravstvenih problema koji mogu potrajati nakon prestanka nasilja.

Osim u porodici, ova pošast se intenzivirala u različitim okruženjima, uključujući i radno mjesto i online prostor, a znatno je pogoršana u postpandemijskim efektima, globalnim sukobima, klimatskim promjenama i ekonomskim nestabilnostima.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. novembra čime počinje globalna „Narandžasta kampanja“ ili „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“, sa ciljem informisanja javnosti o problemu nasilja nad ženama i djevojčicama, kao i posljedicama zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim na žrtve, porodice i društvo u cjelini. Kampanja se simbolično završava 10. decembra „Međunarodnim danom ljudskih prava“.

Globalna tema ove godine nosi naziv „UJEDINITE SE! Investirajte u prevenciju nasilja nad ženama i djevojčicama” (#Nema opravdanja) predstavlja inicijativu kojom se pozivaju vlade, civilno društvo, ženske organizacije, mladi ljudi, privatni sektor, mediji i sistem UN-a da udruže snage u rješavanju globalne pandemije nasilja nad ženama i djevojčicama.

Obaveza svakog društva je da promoviše kulturu nulte tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djevojčicama. Nasilje nad ženama i djevojčicama proističe iz negativnih društvenih stavova u vezi sa ulogom žene i visokog nivoa rodne nejednakosti. Nasilje se može dogoditi bilo gdje i bilo kome, ali postoje posebno ranjive kategorije kao što su mlade djevojke i starije žene, žene i djevojčice koje žive sa HIV-om ili imaju neki oblik invaliditeta, pripadnice romske populacije, žene iz LGBTQ zajednice, izbjeglice, migrantkinje, kao i one koje žive u ruralnim područjima kao i u predjelima zahvaćenih humanitarnom krizom i ratom.

Problem rodno zasnovanog nasilja odnosi se i na sklapanje dječijih brakova, a podaci Ujedinjenih nacija pokazuju da je jedna od pet mladih žena starosti od 20 do 24 godine bila udata prije svoje 18. godine u 2022. godini. Rodno zasnovano nasilje u školi je glavna prepreka univerzalnom školovanju i pravu na obrazovanje za djevojčice. Na globalnom nivou, svaki treći učenik starosti od 11 do 15 godina bio je maltretiran od strane svojih vršnjaka u školi barem jednom u posljednjih mjesec dana, pri čemu je podjednaka vjerovatnoća da će djevojčice i dječaci doživjeti maltretiranje. Dječaci češće doživljavaju fizičko, a djevojčice psihičko nasilje.

U Crnoj Gori rodno zasnovano nasilje spada u skrivene i visoko stigmatizovane teme jer je nasilje duboko ukorijenjeno u patrijarhalnoj kulturi podržano kulturom nekažnjivosti i normalizacije nasilja. Savjesno prijavljivanje nasilja i efikasno procesuiranje činilaca nasilja ključni su korak za uspješan odgovor društva prema nasilju nad ženama, koje je prema svim pokazateljima i dalje zabrinjavajuće prisutno u Crnoj Gori. Nasilje u porodici, kao i drugi oblici nasilja se obično prećutkuje i rijetko prijavljuje. Nedostatak informacija o tome kome žena ili djevojčica treba da se obrati kada doživi nasilje, nedostatak podrške, strah od oduzimanja djece i gubitka finansija, stid i ucjene fotografijama neki su od razloga zbog kojih se odustaje od prijavljivanja nasilne osobe.

Svaki novi slučaj nasilja otvara ozbiljna pitanja odgovornosti svake karike u sistemu (policija, zdravstveni sistem, tužilaštvo, centri za socijalni rad, prosveta) i spremnosti da se prepozna nasilje, a prije svega spriječi i zaštite životi žena i djevojčica.

Preporuke Ujedinjenih nacija državama odnose se na davanje podrške i ulaganje u organizacije za zaštitu ženskih prava, koje igraju vitalnu ulogu u pružanju usluga na lokalnom nivou, jačajući glas žena i dopirući do onih koje su u riziku od nasilja.  Njihove aktivnosti su ključne za okončanje nasilja nad ženama i djevojčicama, kako na lokalnom tako i na globalnom nivou.

Uloga zdravstvenog sistema je veoma važna kako u prevenciji tako i u pružanju pomoći osobama koje su preživjele nasilje. Zdravstveni radnici imaju obavezu da prijavljuju nasilje nadležnim službama uz obavezno dokumetovanje fizičkih i psihičkih povreda i upućuju ka specijalizovanim servisima za podršku, kao što su socijalne službe i organizacije za zaštitu žrtava nasilja, koje im omogućavaju boravak, tretman i besplatnu pravnu pomoć.

Veoma važno je i jačanje uspostavljenih servisa psihosocijalnog tretmana za počinioce nasilja na primarnom nivou zdravstvene zaštite. Cilj tih servisa je da pomognu počiniocima da promijene ponašanje, uz usvajanje pravilnih stavova o rodnim ulogama u porodici, ili partnerskom odnosu i da prihvate odgovornost za svoje ponašanje.

Veoma važno je da pružaoci zdravstvenih usluga posjeduju informacije i vještine prepoznavanja nasilja, način pružanja pomoći, prijavljivanja nasilja i savjetovanja, poštujući Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici“. Međutim, u praksi je pokazano da se postojeći protokol nedovoljno poštuje i bilo bi značajno ispitati razloge te pojave.

Preporuke:

• Žene i djevojčice, kao osjetljivija kategorija stanovništva, ne treba da kriju i trpe bilo kakav oblik nasilja, već treba da budu hrabre i prijave svaki oblik nasilja.
• Osobe koje dožive ili trpe bilo kakav oblik nasilja mogu se obratiti policiji, zdravstvenoj ustanovi, nadležnom centru za socijalni rad i organizacijama koje brinu o žrtvama nasilja u porodici.
• Svako ko je u saznanju, ili primijeti bilo kakav oblik nasilja, treba da reaguje i prijavi te slučajeve nadležnim institucijama, prije svega policiji.