Društvo

Turistička organizacija Kotor, u pripremi sadržaja posvećenih obilježavanju 100 godina organizovanog turizma u Kotoru, koristi relevantnu arhivsku građu, dokumentaciju i stručne izvore Istorijskog arhiva u Kotoru i Pomorskog muzeja Crne Gore. Na taj način nastojimo da jubilej predstavimo kroz provjerene podatke, autentična svjedočanstva i materijal koji čuva sjećanje na razvoj turizma i svakodnevni život grada.

U narednim sedmicama, kroz serijal objava, nastavićemo da predstavljamo priče koje svjedoče o nastanku i razvoju organizovanog turizma u Kotoru, ali i o ljudima koji su svojim radom, duhom i gostoprimstvom dali poseban pečat ovom gradu.

Upravo zato, pozivamo građanke i građane Kotora, kao i sve one koji posjeduju stare fotografije, razglednice, dokumenta, zapise ili porodične priče vezane za razvoj turizma, dolaske putnika, stare hotele, kafane, parobrode, automobile, izlete i život grada, da ih podijele sa Turističkom organizacijom Kotor.

Možda se baš u nekom porodičnom albumu, staroj kutiji ili sačuvanom sjećanju nalazi dio zajedničke istorije koji vrijedi sačuvati i predstaviti javnosti.

U godini kada obilježavamo 100 godina organizovanog turizma u Kotoru, Turistička organizacija Kotor započinje serijal priča posvećen ljudima, mjestima, događajima i trenucima koji su oblikovali razvoj turizma u našem gradu.

Kroz ovaj serijal, u narednim sedmicama, javnosti ćemo predstaviti fragmente iz bogate turističke prošlosti Kotora — od prvih društava i I nicijativa za uređenje grada, preko dolazaka parobroda i razvoja automobilskog turizma, do priča o hotelima, kafanama, putnicima, vodičima, starim običajima i svakodnevnom životu grada koji je učio da dočekuje svijet.

Ovo nije samo podsjećanje na važne datume, već pokušaj da se kroz sačuvanu građu, fotografije, zapise, predanja i sjećanja prikaže kako se Kotor postepeno razvijao kao prepoznatljiva turistička destinacija.

Prije nego što je turizam u Kotoru dobio svoj jasniji oblik, postojali su prvi pokušaji da se grad unaprijedi i pripremi za dolazak gostiju. Početkom 20. vijeka Kotor je već bio prepoznat kao mjesto posebne ljepote i bogate prošlosti, ali je istovremeno rasla svijest da takav grad traži pažnju — uređen prostor, njegovan izgled i način da dočeka one koji dolaze.

U tom duhu, 1922. godine osnovano je društvo „Lovćen“, sa ciljem unapređenja Kotora i razvoja prometa stranaca. Njihov rad nije bio usmjeren na velike projekte, već na ono što je činilo svakodnevni život grada prijatnijim, uređenijim i dostojnijim mjesta koje je već tada privlačilo pažnju putnika.

Iz sačuvanih dokumenata vidi se da su se bavili konkretnim pitanjima: uređenjem parkova, postavljanjem ograda, klupa i prostora za boravak. Naizgled mali zahvati — ali važni za grad koji se polako pripremao da primi druge.

Već nekoliko godina kasnije, društvo mijenja naziv i svoje djelovanje dodatno usmjerava ka prometu stranaca. Taj korak govori o nečemu mnogo važnijem: Kotor počinje da prepoznaje turizam kao organizovanu djelatnost, a ne samo kao slučajan dolazak putnika.

Bio je to početak jednog drugačijeg razmišljanja o gradu. Ne kao mjestu koje se samo nasljeđuje — već kao prostoru koji se pažljivo oblikuje, čuva i razvija.

Možda bez velike buke.

Ali sa jasnom namjerom.

„Auto-turist“ — revolucija na četiri točka

Kada danas, sa bedema San Đovanija, posmatramo brodove koji uplovljavaju u zaliv i automobile koji savladavaju lovćenske serpentine, svjedočimo procesu koji je započeo prije jednog vijeka — onda kada je Kotor počeo da promišlja sebe kao grad otvoren za putnike, susrete i svijet.

Godina 1926. ostala je posebno značajna u analima bokeljskog turizma kao trenutak kada je Kotor svjesno iskoračio ka modernom dobu putovanja osnivanjem društva „Auto-turist“.

Osnivanje ovog društva označilo je pobjedu mobilnosti i početak novog doba putovanja. Dok su ranija udruženja i društva pažnju usmjeravala na uređenje grada, parkova i prostora za boravak, „Auto-turist“ je Kotor povezivao sa zaleđem i savladavao surovi krš.

Automobil je tada bio mnogo više od prevoznog sredstva. Bio je simbol novog vremena, brzine, modernosti i mogućnosti da se pred gostom otvori prostor koji je do tada bio teže dostupan.

Vožnja lovćenskim serpentinama za mnoge putnike bila je pravi doživljaj — more duboko ispod puta, kamen, oštri zavoji, pogled koji se ne zaboravlja i osjećaj da se pred njima otvara jedan sasvim poseban svijet.

Njihovi šoferi bili su prave lokalne zvijezde — sigurni, vješti, duhoviti i spremni da gostima pokažu ne samo put, već i karakter ovog kraja. U pričama koje su se prenosile, ostalo je zapamćeno da su znali da vožnju pretvore u doživljaj, a susret sa gostima u pravu malu predstavu kotorskog duha.

Da bi fascinirali gošće iz Beča, znali su sigurnom rukom ulaziti u serpentine, dok bi se kroz šalu dobacilo:

„Niks problem, gnade frajlin — ovo je za nas ravnica!“

U toj rečenici bilo je mnogo više od šale. Bilo je samopouzdanja ljudi koji su živjeli sa tim putem, kršem i pogledom. Ono što je putnicima izgledalo kao avantura, za Kotorane je bilo svakodnevica.

Dok je „Auto-turist“ postavljao temelje savremenog turističkog kretanja, ugledni gosti davali su Kotoru poseban sjaj. Među imenima koja se vezuju za posjete Boki i Kotoru pominje se i Bernard Shaw, koji je 1929. godine boravio u ovim krajevima i ostao opčinjen ljepotom prostora u kojem se more i planine susreću na jedinstven način.

Nekoliko godina kasnije, 1936. godine, Edward VIII i Wallis Simpson takođe se vezuju za boravak na ovom prostoru. Prema predanjima, u Kotoru su tražili neposrednost i jednostavnost, a takvi susreti sa gradom često su se pamtili upravo po detaljima — razgovoru, pogledu, ukusu voća sa pijace, osmijehu domaćina ili spontanom trenutku koji ne ulazi uvijek u zvanične zapise, ali ostaje u sjećanju grada.

Danas, sto godina kasnije, nasljeđe vizionara iz 1926. godine prepoznajemo u svakoj organizovanoj turi, svakom dolasku gosta i svakom pokušaju da se Kotor predstavi kao autentičan doživljaj, a ne samo kao lijepa razglednica.

Kotor je kroz vrijeme mijenjao uprave, države i epohe, ali je sačuvao svoj duh, humor i gostoprimstvo.

Kotor nije samo „grad muzej“. On je živa priča o ljudima koji su znali da putnika ne primaju samo u hotele, već u svoj životni stil. Od prvih škeraca u kafanama do današnjih vodiča, kotorski duh ostaje nepromijenjen — ponosan, duhovit i otvoren za one koji znaju da cijene pravu ljepotu.

Ipak, prije nego što su serpentine postale prepoznatljiv putnički simbol, kotorska riva bila je prvi pravi prozor grada u svijet.

Dani kada je sirena mijenjala ritam grada

Prije nego što su serpentine pokorene automobilima, kotorska riva bila je prvi pravi prozor u svijet.

Dolazak parobroda nije bio samo saobraćajni događaj — bio je to praznik, susret sa daljinama i prilika za onaj prepoznatljivi kotorski škerc.

Kada bi se oglasila brodska sirena, grad bi mijenjao ritam. Iz hotela, kafana i kuća pogled se okretao ka rivi. Mještani bi zauzimali svoja mjesta, a konobari, barkarioli, trgovci i znatiželjnici postajali su dio scene koja se ponavljala, ali nikada nije bila ista.

Sa brodova su silazili gospoda sa šeširima i dame sa suncobranima — putnici umorni od mora, ali opčinjeni prizorom Lovćena, zaliva i kamenog grada pod zidinama.

Kotorani su ih posmatrali mirno, sa onim poznatim stavom:

„Vidio sam ja i većih brodova i važnijih ljudi.“

Upravo je taj spoj dostojanstva i duhovitosti činio poseban način kotorskog dočeka. Gost je bio dobrodošao, ali Kotor nije gubio sebe pred gostom. Naprotiv — primao ga je u svoj ritam, svoj jezik, svoj humor i svoj način gledanja na svijet.

Jedno predanje govori o starom kotorskom oriđinalu koji je svakodnevno čekao parobrod. Kada je jednom prilikom vjetar nakrivio šešir jednom uobraženom putniku, Kotoranin mu je prišao i rekao:

„Šjor, maknite taj šešir — zaklanjate mi vidik na brod, a brod je ljepši od vas.“

Takve priče možda nijesu uvijek zapisane u zvaničnim dokumentima, ali jesu dio nematerijalne memorije grada. One pokazuju kako je Kotor znao da dočeka putnika — ne samo uslugom, već karakterom.

Kada more ne bi dozvolilo parobrodu da priđe sasvim uz obalu, po putnike su odlazile barke, a pravi doček počinjao je još na vodi.

Ni dolazak na kopno nije prolazio bez škeraca. Ako bi se neko požalio na ljuljanje barke, barkariol bi znao da dobaci:

„Polako, gospodine — more voli mirne ljude. Gledajte u kulu od sata, ona se jedina u Kotoru ne ljulja.“

Pravi susret sa gradom često je počinjao tek za stolom kafane. Konobari su znali da gostu ne treba samo pravac — već i način da razumije grad.

Uz čašu hladnog šerbieta, pića dobrodošlice koje se služilo putnicima nakon dugog puta, razgovori su počinjali polako, baš onako kako je i Kotor primao svoje goste.

„U Kotoru se svako izgubi — a najbolje stvari nađeš tek kad ne znaš gdje si.“

Parobrodi su donijeli nove mirise, predmete, navike i jezike. Ali Kotor je uzvratio nečim što se pamti duže — pričama.

Kada su automobili postepeno preuzimali primat, zvuk brodskih sirena polako je ustupao mjesto automobilskim trubama, ali je duh dočeka ostao isti.

Od parobroda do automobila, od prvih šetnji rivom do organizovanih izleta, Kotor je postepeno gradio svoj turistički identitet. Taj razvoj nije bio samo pitanje saobraćaja, smještaja ili razgledanja. Bio je to proces u kojem su ljudi, prostor, običaji i način života zajedno stvarali prepoznatljiv doživljaj grada.

Zato ovaj jubilej nije samo podsjećanje na jedan datum. To je proslava kotorskog duha — grada koji putnika ne prima samo u svoje ulice i hotele, već u svoju vjekovnu priču.

Turistička organizacija Kotor